«Europa između tradicije i inovacije»

Ciklusom predavanja i okruglih stolova, koji u okviru njemačkog predsjedanja Vijećem Europe zajednički organiziraju veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Zagrebu, Goetheov institut i Njemačka služba za razmjenu studenata, pokušava se odgovoriti na pitanja što je europskom projektu dalo današnje političke, društvene i kulturne obrise, jesu li oni prožeti nacionalnim identitetima ili težnjom prema transnacionalnom, te opisuje li europski prostor specifična vrijednosna ili komunikacijska zajednica, da spomenemo samo neka.

Samo su promjene vječne

Sinoć su svoj doprinos europskoj raspravi u Zagrebu dali istaknuti njemački povjesničar i profesor na Institutu za istočnoeuropska istraživanja Slobodnog sveučilišta u Berlinu Holm Sundhaussen, profesor na Odsjeku za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Drago Roksandić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Tihomir Cipek, te Michael Martens, dopisnik dnevnika «Frankfurter Allgemeine Zeitung».

Mijene su unutar svakog društva stalne, no promjene podjednako mogu voditi u napredak i nazadovanje. Isto je i s tradicionalnim vrijednostima – s jedne strane one na životu održavaju neke dobre civilizacijske tekovina, no s druge nerijetko su prepreka napretku. Upravo je zato tematska odrednica drugog okruglog stola ciklusa «Forma slijedi funkciju?», koji se održava pod medijskim pokroviteljstvom radiotelevizije Deutsche Welle, bila «Europa između tradicije i inovacije». Razgovaralo se o tranzicijskim procesima, nasljeđu koje je odredilo današnji društveni, politički i kulturni oblik jugoistočne Europe.

Nacionalna država – prevladani koncept

No, središnji gost, ugledni njemački povjesničar i stručnjak za istočnu i jugoistočnu Europu Holm Sundhaussen apostrofirao je potrebu novog shvaćanja koncepta nacionalnih država, jer sadašnje poimanje podrazumijeva pristup isključivanja, a ne integracije: «Svako vrijeme ima svoj socijalno-organizacijski poredak, a koncepti nacionalnosti i nacionalnih država koncepti su 19. stoljeća. I upitno je jesu li oni u to vrijeme uopće bili nužni. Nacionalna država je društveno-organizacijski sustav koji nastaje, traje i nestaje. Tako je, recimo, i obitelj sustav koji se mijenjao, pa smo imali, primjerice, zadruge. Dakle, socijalne organizacije se mijenjaju prema uvjetima i potrebama vremena. Problem je što svi misle da je nacija oduvijek postojala, a nije. Pojam nacije se mijenjao, on je postojao već u latinskom jeziku, ali je u Starom vijeku imao drugačije značenje nego u 19. stoljeću. Danas je shvaćanje moderne nacije proizvod Novog doba. Nacija nije trajna, pa treba pronaći nove odgovore, izazove i drugačije organizacijske sustave», pojašnjava Sundhaussen, kojem je jasno da se narodi boje gubitka suvereniteta, no potraga za univerzalnim europskim vrijednostima, koje bi omogućile redefiniranje nacionalnih država, još ne daje rezultate zbog sve složenijih političkih kretanja u Europi.

Višegeneracijski obračun s naslijeđem

Ipak, kako naglašava Sundhaussen, «mora se razgovarati. Nužna je rasprava o tome da ništa nije vječno i da se sve mijenja, te pratiti kako teku promjene. Tu ključnu ulogu imaju i povjesničari koji mogu upozoriti da je moderna nacija plod kretanja 19. stoljeća. Tek kada se prizna da nacija nema vječni karakter, može se krenuti dalje i biti otvoren za nove ideje. Pitanje je u tome koliko traje proces promjene i otpuštanja naslijeđa – je li to nekoliko desetljeća ili čitavo stoljeće. Ja smatram da taj proces traje barem jednu generaciju, a moguće da se protegne i kroz dvije do tri generacije.»

Govoreći o hrvatskim iskustvima u procesu integracije, Drago Roksandić sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta istaknuo je izazove «hrvatskog sučeljavanja s europskim mogućnostima u pluralu, upravo to izlaženje iz traumatične situacije u kojoj je čitav niz civilizacijskih domena i kulturnih iskustava na različite načine, uvjetno rečeno, tabuiziran. Još uvijek spram njega nema onakvog racionalnog odnosa koji omogućuje da i unutar same Hrvatske pravimo optimalne izbore i prepoznajemo se na primjeren način u svojim regionalnim kontekstima. To nije nimalo jednostavno, jer hrvatski regionalni konteksti su trojni. Jedan sam od onih koje užasno iritira sintagma ‹zapadni Balkan›, jer Hrvatska je očigledno po svojim modernizacijskim epicentrima srednjoeuropska zemlja, ali je ona nerazumljiva bez Mediterana, kao što je isto tako neshvatljiva i bez vlastitoga Balkana.»

Korijene je nemoguće zaobići

Politolog Tihomir Cipek je, pak, težište stavio na kontekst nekadašnjih komunističkih režima u tom dijelu Euope, te je ustvrdio da je tip komunizma prisutan u određenim zemljama definirao tipologiju njihovih današnjih demokracija, pa čak i političke preference birača: «Postavlja se pitanje kako institucionalni dizajn utječe, dakle, možemo li krojenjem institucija, političkih stranaka, pravnog sustava naslijeđe prošlosti prevariti, predriblati ili zaobići. Čini mi se da ne možemo – to je jedan skeptičan odgovor na kraju. Naprosto treba priznati da zemlje imaju različite pretpostavke pri ulasku u eurointegracijski proces, da neki imaju bolje, a neki lošije uvjete, da to ne ovisi o unutarnjim, vječitim svojstvima tih ljudi, mada se te strukture također mogu promijeniti, no da će netko na tome trebati raditi više i marljivije, a nekima će trebati manje vremena da se prilagode tim strukturama», zaključio je Cipek na kraju drugog kruga razgovora o projektu Europa u Goetheovom institutu u Zagrebu. Novi susret ciklusa «Forma slijedi funkciju?» zakazan je za kraj mjeseca, kada će se razgovarati o problemu privatnih europskih radio-postaja između društvenih obaveza i komercijalnosti.