EU si ne može priuštiti zapadni Balkan

Argumentacija Europske komisije zvuči kao prosvjetljenje: „Ili ćemo izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost", tako povjerenik za proširenje Johannes Hahn redovno sažima motivaciju EU-a da šest zemalja zapadnog Balkana pruži jasnu pristupnu perspektivu. Ta perspektiva bi trebalo biti poticaj za demokratske i privredne reforme kao i za rješenja međudržavnih i unutardržavnih konflikata.

Ono što Europska komisija prešućuje jednako je važno: EU želi suprotstaviti nešto rastućem utjecaju Rusije i Kine u regiji. Obje mame novcem i investicijama i, nasuprot EU-a, ne postavljaju neugodna pitanja o stanju pravne države.

Umor od proširenja je očit

Ipak protiv punog članstva u dogledno vrijeme ne govori samo to što je šest zemalja daleko od ispunjavanja traženih „domaćih zadataka", već i temeljna dilema koja nema veze s reformskim tempom na Balkanu.

EU je trenutno previše zabavljena sobom i nema snage za novu rundu proširenja. Već i samo spominjanje termina – Komisija je u slučaju Srbije i Crne Gore spomenula 2025. godinu – u mnogim europskim prijestolnicama izaziva paniku. I to iz dobrih razloga.

Pri posljednjim krugovima proširenja su političke odluke sakrile manjkavosti kandidata. Od Rumunjske i Bugarske bi se, recimo, danas više tražilo prije ulaska u punopravno članstvo. Ali kada neko jednom uđe u klub, protiv njega gotovo da nema mehanizama. On profitira od svih prednosti EU-a i ima pravo glasa – čak i kada se ne ponaša kako bi to trebalo. Na primjeru vlasti u Poljskoj i Mađarskoj može se vidjeti koliko je Bruxellesu teško prisiliti države članice na dobro vladanje.

Nacionalizam je možda najveći problem Balkana. Komisija se nada da bi se on zauzdao pristupanjem u EU. Vjerojatnije je, međutim, da bi tada taj nacionalizam samo bio unutar umjesto izvan EU-a. Ishod bi bile blokade u Bruxellesu, čak i veće nego danas.

Postoje alternative punopravnom članstvu

Ne treba zaboraviti ogroman ekonomski jaz. Svih šest zemalja su privredno daleko ispod prosjeka EU-a čime bi postali neto-primaoci. Što je više primaoca, članstvo u EU postaje sve neprivlačnije za neto-davatelje. Solidarni princip je u principu u redu, ali neravnoteža ne smije postati prevelika.

Punopravno članstvo i sloboda kretanja koja ide sa njim vjerojatno bi doveli do novog vala iseljavanja s Balkana ka bolje stojećim zemljama EU-a i njihovim razvijenim socijalnim sustavima. To je razumljivo iz perspektive iseljenika, ali bi samo pojačalo ksenofobiju na sjeveru kontinenta.

Što je zaključak? EU ne može sebi priuštiti zapadni Balkan niti ga smije prepustiti utjecaju Rusije i Kine. Cilj mora ostati prisna veza, ali ne punopravno članstvo nego partnerstvo slično onome s državama sporazuma EFTA-e (Norveška, Švicarska, Island i Lihtenštajn). To bi podrazumijevalo gospodarsku suradnju kao i mnogostruku podršku, ali ne i pravo glasa u pitanjima EU-a.

Vjerojatno mnogi šefovi država i vlada EU razmišljaju slično, ali to ne izgovaraju glasno. Umjesto toga su se na samitu EU i zapadnog Balkana ponovo čule stare fraze o tome kako će te države za par godina biti u klubu, ali da je sada još prerano. Iskreno bi bilo da obje strane govore o realnoj perspektivi s konkretnim vremenskim ciljem.