Erdogan i djeca izbjeglice

Nije poznato koja viša pobuda je njemačku vladajuću koaliciju sada potakla da donese odluku o prihvatu jednog dijela djece izbjeglica iz grčkih izbjegličkih kampova. Upravo to je prije samo nekoliko tjedana u potpunosti odbio njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer na sastanku sa svojim europskim kolegama: Njemačka ništa neće poduzimati sama, to se mora dogoditi u okvirima Europske unije. Ali upravo taj ministar često mijenja svoje mišljenje.

Izgleda da se situacija promijenila nakon što su televizijski gledatelji prije nekoliko dana ponovo morali gledati šokirane dječje oči na grčko-turskoj granici, kao i ozloglašene izbjegličke kampove. Tako je naime s humanošću – ako nitko ne gleda, nema je. Ali izbjeglički kampovi na grčkim otocima postoje od izbjegličke krize iz 2015. godine. Tada se smatralo da je to prijelazno rješenje. Pet godina kasnije oni su prerasli u velike slamove koji bi bili sramota i za svaku zemlju Trećeg svijeta.

U Europi se nitko ne osjeća odgovornim

Od tada se govori o sve gorim uvjetima života: nema grijanja, tuševa, zahoda, zaštite od kiše, nema dovoljno hrane, nema školske nastave. Kolibe tonu u blato i smeće. Beznađe kod djece i mladih dovodi do teških depresija. Svatko to može vidjeti i o tome čitati: mediji redovito pokazuju u kakvim uvjetima ljudi tamo žive.

Ali u europskim glavnim gradovima nekako se nitko ne osjeća odgovornim. Nakon što je Grčka proglašena za posljednju postaju za izbjeglice na istočnoj mediteranskoj ruti i nakon što je s Turskom sklopljen sporazum o vraćanju izbjeglica, izgleda kao da je za EU to pitanje riješeno.

A za te bijedne kampove nije kriv turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Koliko god da je inače zaslužio etiketu lošeg susjeda, nemilosrdnog autokrata i neodgovornog političkog pokeraša – on nije odgovoran za očajne uvjete u izbjegličkom kampu Moria na Lezbosu. Za to je prije svega odgovorna grčka vlada koja tu demonstrira vlastitu mješavinu loših namjera, organizacijske nesposobnosti i svjesnog nemara.

Često korišten izgovor o dugogodišnjoj dužničkoj i ekonomskoj krizi tu ne prolazi. Europska unija u Atenu je prebacila stotine milijuna eura pomoći, nudi podršku na licu mjesta i sada na raspolaganje stavlja dodatnih 350 milijuna eura. To bi trebalo biti dovoljno da se za oko 70.000 izbjeglica u Grčkoj osiguraju normalni uvjeti za život. Uostalom, u izbjegličkim kampovima rade brojne humanitarne organizacije i brinu se za liječničku njegu, odjeću i druge stvari. Ali nemojmo se zavaravati: strašne slike koje dolaze s Lezbosa i drugih mjesta je nešto što se želi. Jer one bi trebale zastrašiti!

Osim toga EU je tu u potpunosti i načelno zakazao. Zbog straha od rastućeg desničarskog populizma zemlje članice su se oprostile od prava na azil i ljudskih prava i riječ „izbjeglica“ je došla na crnu listu. Europljani se već godinama ponašaju kao djeca koja rukama pokrivaju oči, kako ne bi vidjela problem. Ne možemo ga riješiti? Onda se pravimo kao da je riješen!

Spasite konačno djecu!

Ali ako je sada humanost u Njemačkoj ponovo dozvoljena u malim dozama – onda učinite konačno nešto: izvucite odatle djecu i mlade koji su bez pratnje, čak i ako su stariji od četrnaest godina i ako nisu djevojčice i nisu bolesni. Takva umjetna ograničenja opet služe samo kao obrana. Sve to se moglo napraviti još prije nekoliko godina – ali bolje da se dogodi sada nego nikada! Hrabar iskorak nekoliko gradonačelnika iz svih dijelova Njemačke možda je pomogao da se u Berlinu nekima objasni da nekoliko stotina djece ne može baciti na koljena bogatu industrijsku naciju Njemačku.

Dakle, umjesto što se svako malo nerviraju zbog predsjednika Erdogana i njegovih pokušaja pravljenja pritiska na tursko-grčkoj granici, njemački političari bi trebali pogledati u ogledalo i sramiti se zbog izostanka osobne hrabrosti i zbog svoje okrutnosti. I prije svega: poštedite nas toga nepodnošljivog licemjerja. Naravno, gospodine Merz (Friedrich Merz, kandidat za predsjednika Kršćansko-demokratske unije CDU, op.ur.), djeci izbjeglicama može se bolje pomoći u Njemačkoj nego na grčkim otocima. I to smo trebali odavno učiniti! Onaj tko želi biti kancelar i predsjednik stranke u čijem nazivu stoji „kršćanska", ipak bi se trebao pokazati kao čovjek.