Elvis u Njemačkoj

Prvog listopada 1958. u Bremerhafenu krocio je Elvis Presley na njemacko tlo. Tada je vec bio neokrunjeni kralj rock`and`rolla. Sedamnaest je mjeseci tu izvrsavao svoju vojnu obavezu. Zapravo kratko vrijeme kojem bonski muzej Haus der Geschichte posvecuje izlozbu. Tu se moze vidjeti Elvisova pomorska vreca, njegov rozi kadilak, pramenovi njegove kose, kostimi za nastup, naocale i dokumenti. "Evis u Njemackoj" – za voditelja izlozbe Jürgena Reicha to je mnogo vise od obicne vojne sluzbe pjevuseceg vojnika, jer je kako Reich kaze: "Elvis glazba, Elvis je politika, Elvis je drustvo. Pokusali smo objediniti sve teme koje imaju veze s Elvisom."

Elvisovo vrijeme u Njemackoj bilo je vrijeme generacijskog sukoba na Istoku i Zapadu. Tako se medju inim kraljevim memorabilijama nasao i dosije Michaela Gartenschlägera iz arhiva istocnonjemacke tajne sluzbe. Elvisov istocnonjemacki obozavatelj trebao je ostatak zivota provesti u zatvoru pod optuzbom da je podupirao rusenje zida.

Istocna Njemacka borila se protiv Elvisove glazbe i njegovog utjecaja na istocnonjemacku mladez poticanjem socijalistickog protupokreta. To se, kako je i bio obicaj, najcesce cinilo propagandnim filmovima.

Bez mnogo oklijevanja, Ulbrichtov drzavni aparat stvorio je svoju vlastitu glazbenu scenu koja je ukljucivala i cudoredno plesanje. Rene Dubianski skladao je tada propagandni spot Lipsi Nummer EINS.

No nije samo u Istocnoj Njemackoj na najvisim mjestima bio zauzet stav protiv Elvisa. Njegov lascivan gib boka i ekstaza obozavatelja prilikom njegovog izlaska na scenu bili su za cuvare morala toga vremena znakovi rastuceg razvrata, cega se Jürgen Weis jos dobro sjeca: "U Njemacku su americki vojnici donijeli njigov "Way of Life" i mladi su time bili ushiceni. Stariji su to odbijali, i premda se radilo o bijelom pjevacu, prihvacali su taj zvuk kao nesto sto pripada crncima. No radi se o tome da je Elvis, socijalnim granicama unatoc, mnoge ujedinio. U svojoj glazbi i svojoj licnosti."

Elvis je u svojoj osobi objedinio mnogo vise od svih velikih umjetnika koji su mu prethodili. On je bio neka vrsta glasnika Amerike. Onaj koji je u Njemackoj donio opustenost. Nekada nitko, postao je utjelovljenje americkog sna. Kakvog je htjela i Njemacka. No postojao je jedan problem. Kralj je bio jedan i jedini. Rjesenje glazbene industrije glasilo je – trebamo dva Elvisa. Prisjeca se toga Tod Herold koji i do danas s briljantinom u kosi i daleko preuskim hlacama pred publikom pjeva dibapbelubap. Njgova je karijera pocela u jednom hamburskom studiju kad mu je bilo 15.

"Bio sam sav sretan na putu kuci, snimio sam svoju prvu plocu. Onda sam otisao u Bec, jer je u Becu bio jos jedan roker, i vec je bilo odluceno – blagi val Peter Krausmacht i ja radit cemo hard rock " opisuje Herold.

Izlozba u Haus der Gaschichte pokazuje posljednje dane buntovnika Elvisa. Njegov menadzer ga po povratku u sjedinjene drzave tjera da prihvati male i beznacajne holivudske filmske uloge. Elvis kao egzoticni autsajder. Dok nije, prilicno debeo i ovisan o tabletama, poceo raditi svoj legendarni show u Las Wegasu.

Bili su to dani kad je Elvis bio na najboljem putu da postane karikatura samoga sebe koja zivi u stotinama likova njegovih imitatora. Jedan od njih je Alfred Elvis koji kaze kako je sve ipak uvjetovano publikom. "Ljudi su sami htjeli nositi takvo odijelo. Jer je sjecanje bilo toliko snazno. A Elvisa su poistovjecivali s tim kicastim Las Wegas odijelom", objasnjava Elvisov dvojnik.