Eksperiment s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

627 milijuna ljudi diljem svijeta živi u siromaštvu, 431 milijun ih je iz Afrike. Više od trećine afričke populacije je siromašno. Po definiciji Svjetske banke granica siromaštva u Africi iznosi 1,90 dolara,  431 milijun ljudi dnevno na tom kontinentu ima na raspolaganju manje od te svote. Problem se pokušava riješiti humanitarnom pomoći, obrazovnim projektima i poboljšanjem infrastrukture. Ali u sve više zemalja svijeta se razmišlja o drugačijem pristupu. Kao moguće rješenje spominje se i bezuvjetni temeljni dohodak. U Finskoj je u tijeku eksperiment s 2000 sudionika. Švicarci su na referendumu 2016. velikom većinom bili protiv uvođenja temeljnog dohotka. U Africi se taj koncept upravo testira u šest država.

Ideja bezuvjetnog temeljnog dohotka je da svaki građanin na raspolaganju ima dovoljno novca za osiguravanje egzistencije. Pritom je svejedno radi li ta osoba i što čini s novcem koji dobije. Temeljni dohodak bi svakome trebao omogućiti vođenje “samoodređenog života”. Glavni razlog za rastuću popularnost koncepta je “debata o promjenama na tržištu rada i preuzimanje poslova od strane strojeva”, kaže Luke Martinelli, ekonomski stručnjak sa Sveučilišta u Bathu u Engleskoj. “Temeljni dohodak bi ljudima pružio osiguranje i dozvolio im da preuzmu rizike i prihvate samostalne ili vremenski ograničene poslove.” Tako to zvuči u teoriji. Ali može li to funkcionirati i u praksi?

Kenijski test

Od početka 2018. američka humanitarna organizacija GiveDirectly provodi eksperiment kako bi testirala efikasnost te ideje. “U Africi smo aktivni u Keniji, Ruandi i Ugandi, počeli smo isplaćivati novac u Liberiji i sad radimo na proširenju aktivnosti u Kongu i Malaviju”, priča Joe Huston, šef financija GiveDirectly. Ukupno 100.000 kućanstava prima bezuvjetni temeljni dohodak. U četiri prve zemlje za to je potrebno ukupno 60 milijuna dolara. U listopadu 2016. u jednom selu u okrugu Bondo u Keniji počeo se realizirati jedan dvogodišnji pilot–projekt. Od siječnja 2018. godine 20.000 odraslih osoba iz oko 300 sela u regijama Siaya i Bomet primaju doznake, kaže Huston. 

Organizacija testira tri različita modela isplate. Učinak temeljnog dohotka na primatelje se analizira u usporedbi s osobama koje ne primaju novac. Jedna skupina prima oko 20 dolara temeljnog dohotka u razdoblju od 12 godina. Novac se prebacuje preko jedne aplikacije na telefonu, a može se podići i u gotovini. Jedna druga skupina istu svotu prima ukupno dvije godine. A treća grupa prima jednokratno 500 dolara, dakle svotu koja otprilike odgovara dohotku druge skupine. 

Trećina stanovnika regija Siaya i Bomet žive ispod kenijske granice siromaštva, koju je vlada definirala kao mjesečni dohodak po glavi stanovnika od 15 dolara za ruralno stanovništvo, odnosno 28 dolara za žitelje u gradovima. “Oni nemaju viška novca koji bi štedjeli ili mogli ulagati u gnojivo, strojeve i obrazovanje”, napominje Martinelli. Ekonomist ne vjeruje da će primatelji temeljnog dohotka postati ovisni, nego da će “ulagati u svoj život i budućnost i nakon toga biti u boljoj situaciji”.

Ulaganje u budućnost 

“Zanimljivo je hodati nekim kenijskim selom u kojem svatko prima temeljni dohodak”, priča Huston. “Ljudi su pronašli tisuće načina kako ga investirati.” Jedna obitelj je podigla plastenik za svoje imanje, druge obitelji su se udružile kako bi preko vikenda platile učitelja za njihovu djecu. Neki zajedno štede. Svaki član uplaćuje u zajedničku blagajnu, iz koje onda mjesečno jedna osoba dobije novac za neku veću investiciju, na primjer kupovinu životinja, plaćanje školskih pristojbi ili popravke stambenog prostora.

I u socijalnim državama poput Velike Britanije, u kojima ljudi svojim radom ne mogu zaraditi plaću dovoljnu za život, bezuvjetni dohodak bi mogao poboljšati situaciju, smatra Martinelli. Ipak on ne vjeruje da će se taj koncept u budućnosti implementirati u većim razmjerima. “Skeptičan sam iz političke i financijske perspektive. Provedba koncepta košta puno novca koji se može iskoristiti i na druge načine.” Kanadska vlada je u kolovozu obustavila eksperiment oko bezuvjetnog dohotka, zato što je bio “preskup i neodrživ”.

Financiranje preko donacija

GiveDirectly svoj afrički projekt financira preko donacija privatnih osoba i organizacija kao što su Open Society Foundation. “Puno novca moramo skupiti”, priznaje Huston, “i onda se naravno postavlja pitanje je li to vrijedno svega toga”. Huston argumentira uz pomoć troškova razvojne pomoći. Sudeći po navodima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), za nju je u 2017. diljem svijeta potrošeno gotovo 150 milijardi američkih dolara. Donacije za humanitarne svrhe  u 2018. su, samo u SAD–u, iznosile više od 400 milijardi dolara. U usporedbi s tim svotama, relativno malo novca bi bilo potrebno za isplatu pomoći u širim razmjerima, kako nitko na Zemlji ne bi morao živjeti u siromaštvu - za to bi po Hustonu bilo potrebno 80 milijardi dolara godišnje. 

Generalno se u priči oko temeljnog dohotka mora “odvagnuti” troškove i korist, smatra Huston. Korištenje novca za poroke poput alkohola, ni Martinelli ni Huston ne smatraju kritičnim, “ali argument da siromašni ljudi ne smiju sami odlučiti o tome za što će trošiti svoj novac je opasan”, naglašava Martinelli. On se više boji da bi dodatni novac ljude mogao navesti na ideju da uopće više ne rade. 

Još nema brojki o stvarnom učinku projekta u Keniji. Jedan pilot-projekt u Namibiji je polučio obećavajuće rezultate između 2007. i 2009. Po navodima Basic Income Grant Coalition u području koje se testiralo zahvaljujući dohotku je 90 posto više djece išlo u školu, pothranjenost djece je opala s 42 posto u studenim 2007. na 10 posto u studenom 2008. Hoće li test funkcionirati isto tako dobro i u Keniji, pokazat će se 2019. - nakon analize prvih podataka.