"DW je bio naša jedina nada da pronađemo svoje najmilije“

Užas i strahote rata u BiH natjerali su 2,2 milijuna ljudi da napuste BiH tijekom rata (1992-1995). Oni su našli utočište u Njemačkoj i drugim zemljama Europe i svijeta. Jedan od njih bio je i Dule Mehić iz Gladovića kod Srebrenice. Početak rata zatekao ga je u Zvorniku, gdje je osnovao obitelj i živio sa suprugom i osmomjesečnim sinom.

„Kada je izbio rat, proveo sam dva mjeseca u okupiranom gradu. Komunikacije između Zvornika i Srebrenice, između kojih je udaljenost samo 50 km, bile su prekinute, tako da moji roditelji i cijela obitelj ništa nisu znali o meni, a ni ja o njima“, kaže Dule Mehić u razgovoru za Deutsche Welle.

Nakon što su pripadnici SDS-a, stranke koju je osnovao Radovan Karadžić, preuzeli vlast u Zvorniku, u grad su ušli Tigrovi - paravojne formacije Željka Ražnatovića-Arkana, čiji su zločini nad nesrpskim civilima detaljno dokumentirani na suđenjima na Haškom tribunalu.

Dule Mehić najprije je bio u zatočeništvu a potom u kućnom pritvoru. Uz pomoć prijatelja uspijeva organizirati bijeg i prijeći most koji Zvornik dijeli od Srbije - s malim djetetom. Utočište nalazi kod prijatelja u Subotici. Nakon što mu se u Srbiji pridružuje i supruga, oni se odlučuju na odlazak u Njemačku.

Emisija DW-a kao jedina mogućnost potrage za nestalima

Njemačka je tijekom rata u BiH primila više od 350.000 ratnih izbjeglica. No tada, za razliku od ukrajinskih danas, bosansko-hercegovačke izbjeglice nisu raspolagale internetom, mobilnim telefonima i drugim modernim sredstvima današnje komunikacije.

Zabrinuti za svoje članove obitelji, izbjegli Bosanci i Hercegovci počeli su pisati pisma tadašnjoj jugoslavenskoj redakciji Deutsche Wellea-a, koja se podijelila na srpski i hrvatski program. Zatrpan pismima, koji su dolazili i od izbjeglica iz Hrvatske, Radio Deutsche Welle - koji je tada preko kratkih valova i satelita emitirao svoj program širom svijeta - odlučuje da 19. travnja 1993. krene s emitiranjem specijalne Emisije za izbjeglice s ciljem da im se pomogne u uspostavljanju pokidanih veza.

U polusatnoj emisiji, koja se preko kratkih valova emitirala svakim danom od 9:00 do 9:30, objavljivane su poruke izbjeglih i protjeranih iz BiH. One su u tadašnju redakciju DW-a u Kölnu stizale putem pisama ili telefonskih poziva, nakon kojih su snimane na telefonsku sekretaricu. Pisma su dolazila najviše iz Europe, posebno Njemačke, skandinavskih zemalja, Engleske, Turske, Češke, ali i cijelog svijeta: iz SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda pa čak i s otoka Fidži – sa svih onih mjesta na kojima su prognani i izbjegli iz BiH pronašli utočište od rata.

Emisiju Radija Deutsche Welle je preko satelita preuzimao i reemitirao tadašnji Radio Sarajevo. Odštampane poruke, koje su se čitale u studiju u Kölnu, slale su se i telefaksom na redakciju europskog izdanja sarajevskog lista Oslobođenje u Ljubljanu, koje se tiskalo u 3.000 primjeraka i distribuiralo u Sarajevo, Tuzlu i Zenicu, gdje se nalazio najveći broj interno protjeranih, koji su tražili svoje najmilije. Poruke su se objavljivale u rubrici "Halo svijete!.

Uspostavljanje pokidanih veza 

Majka Duleta Mehića, koja je s ostatkom obitelji ostala u Srebrenici, odsječenoj od ostatka svijeta, nije mogla ni sanjati da je njen sin s obitelji, živ i zdrav i da je stigao do Nürnberga. Dule nalazi posao u jednoj tiskari u kojoj susreće niz sunarodnjaka iz bivše Jugoslavije. Očajan, što je izgubio sve veze s obitelji u Srebrenici, prihvaća njihov savjet da se obrati Radiju Deutsche Welle.

Poruku Duleta Mehića preko DW-a čuli su njegovi prijatelji u Srebrenici, zapisali adresu i prenijeli je njegovoj majci, koja mu se kasnije, preko Crvenog križa, javila iz ove od travnja 1993. zaštićene zone UN-a.

Nakon što su u srpnju 1995 u Srebrenicu ušle trupe generala Ratka Mladića, Mehić je ponovo izgubio kontakt s članovima obitelji. Opet se obratio Radiju Deutsche Welle, koje je emitiralo njegovu poruku s pozivom da mu se jave otac, majka i braća, ali odgovora nije bilo. Nekoliko mjeseci poslije, saznao je da su mu u Srebrenici ubijeni otac, mlađi brat, očeva majka kojoj je bilo 85 godina i brojna druga rodbina iz tri generacije, te susjedi i prijatelji.

Svjedočanstva potrage za nestalima

Dule Mehić jedan je od brojnih Bosanaca i Hercegovaca, u čijim su se pismima ogledavale traumatične sudbine izbjeglih i njihov strah da svoje najmilije više nikada neće vidjeti. Njihove poruke, koje je DW objavljivao u okviru Emisije za izbjeglice, zvučale su ovako:

„Zada Hodžic, koja se s djecom nalazi u Sulzfeldu u Njemačkoj, traži muža Šefku Hodžića koji je ostao u Kazneno-popravnom domu Foča (zatvoru) u svibnju 1992. i od tada ne zna ništa o njemu“+++„Tifa Čelik, koja se nalazi u turskom gradu Kirklareli traži sina Seada Traku, kojem se od početka rata gubi trag.“ +++„Senija Čajić iz Bosanske Dubice, sada u Austriji, traži braću Idriza i Eniza iz Kozarca koji su bili u logoru Trnopolje, brata Abaza iz Kamičane kod Prijedora, sestru Adviju s mužem i sestru Tesmiju i moli sve one koji znaju nešto o njima da se jave."

No poruke su DW-u 1994. počele stizati i iz Srebrenice i to preko Međunarodnog crvenog križa. Tamo se naime slio dio izbjeglica, koji su u proljeće 1992. uspjeli pobjeći iz brojnih općina istočne Bosne. Oni su pisali kako slušaju Radio DW na kratkovalnim tranzistorima, koje napajaju strujom s improviziranih mini-elektrana, koje su njihovi inženjeri podigli na rijeci Jadar. Iz tog vremena zabilježena je i poruka majke Derviše Salkić: „Tražim sina Ćamila Sumbulovića, kojem se 6. svibnja 1992 gubi svaki trag. Prije toga radio je u Titovom Užicu na autobusnoj stanici kod privatnika Miloša. Majka moli sve koji znaju nešto o njenom sinu da se jave."

No, bilo je i onih, koji su u vremenima beznađa i rata preko DW-a znali poslati i poneku radosnu vijest. Tako Kasim Rašidović iz Zvornika, koji je živio u Sarajevu, obavještava svu rodbinu i prijatelje da se „nalazi u njemačkom gradu Wuppertalu i da se oženio i moli ih da mu se jave."

Emisiju s porukama izbjeglica i prognanih DW je emitirao sve do kraja rata u BiH 1995., kada je potpisan Dejtonski sporazum. Nakon toga, ona je prerasla u „Bosanski program Radija DW".

Duletov „američki san“

Dule Mehić, traumatiziran pogibijom članova obitelji, ostaje do 1999. u Njemačkoj. Kada njemački ministri unutarnjih poslova donose odluku da se izbjeglice moraju vratiti u BiH, on odlazi u SAD i ostvaruje američki san.

Kao strojarski inženjer s diplomom Sveučilišta u Mostaru, Mehić se u Richlandu (država Washington) zapošljava u jednoj kompaniji za proizvodnju medicinske opreme. Usporedno otvara i vlastitu tvrtku. Prijavljuje četiri patenta iz oblasti ortopedije za fiksiranje kostiju nakon fraktura. Posebno je ponosan na priznanje R&D u Chicagu za najbolju američku inovaciju za dobivanje malih izotopa za liječenje raka prostate, koji se poslije počinju koristiti za liječenje svih vrsta karcinoma. Nedavno je, s 57 godina, prestao raditi. Živi od svojih 14 zgrada, čije poslovne prostore i stanove iznajmljuje u Richlandu a posjeduje i nekretnine na Havajima i u Sarajevu.

Iako nije bio sretan što je morao napustiti Njemačku, Dule kaže kako se ta zemlja pokazala "kao najveći humanitarac” a Deutsche Welle kao „jedini prozor u svijet" i „jedini kontakt s domovinom". „Ispostavilo se", dodaje on na kraju, „da je Emisija za izbjeglice u ta vremena bila jedina nada nas prognanih i protjeranih iz BiH da pronađemo naše najmilije".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu