Doping kao državna politika DDR-a
6. ožujka 2009Neplodnost i impotencija; ciroza jetre, zatajenje srca i rak; djevojčice kojima je ubrizgano toliko testosterona da su postale muškobanjaste žene; žene koje nisu mogle dobiti djecu jer im je maternica odgovarala razvojnom stadiju jedne jedanaestogodišnjakinje - povjesničar Giselher Spitzer prikupio je podatke o brojnim slučajevima. Njegova se istraživanja temelje na „koncepciji primjene“ u SED-u, u koju su izuzetno savjesno i detaljno unesena imena sportaša, trenera i liječnika, kao i doziranje. Ostali spisi i dokumenti, među ostalim iz takozvane „Birthleričine ustanove“ zadužene za akte bivše Državne sigurnosne službe, dokazuju da je DDR najkasnije od 1974. uz pomoć trenera i funkcionara provodio državni program prisilnoga dopinga. Uz to je više od tri tisuće neslužbenih suradnika, po nalogu Ministarstva za državnu sigurnost, špijuniralo vrhunski sport DDR-a.
Anabolici i stimulansi kao „medicinska pratnja“
Više od 15.000 sportaša bili su žrtve programa prisilnoga dopinga. Pod kodnim imenom pomoćno sredstvo treneri i liječnici su mladim sportašima, uglavnom bez njihova znanja, davali anabolike i stimulanse, često lažno deklarirane kao vitamine.
„Bila sam mlada, naivna i htjela sam jednostavno samo pružiti nešto dobro. Doping je bio maskiran kao „medicinska pratnja“ za vrhunske sportaše. Otkuda smo mi sportaši to znali?“, pita u intervjuu za DW-WORLD.DE Ines Geipel, lakoatletičarka i rekorderka iz Dresdena, koja se danas bori za interese sportaša i žrtava nepravednoga DDR-ova sustava.
Funkcionari SED-a predobro su znali kako će namamiti mladež: „Bili smo momci i djevojke koje su svojim vlastitim postignućima htjeli napredovati, dok su se drugi priključili Stasiju. Za mene je velika motivacija bila vidjeti svijet. Uživati u onome što je u DDR-u bilo omogućeno samo privilegiranima. Ta, imali smo samo jedan život. Zbog toga su obećanja funkcionara o putovanjima koja su davali mladima bila prilično brutalni mamac“, prisjeća se bivša sprinterica, koja je 1984. bila jedna od najbržih žena svijeta.
Međutim, u trenutku kada su ambiciozni sportaši povjerovali na riječ države, već su bili dio sustava: sustavnog dopingiranja. „A s tom se istinom danas mora suočiti svatko tko se dao zavesti, neovisno o tome koliko je o tome znao“, kaže Geipel.
„Jedinstvenost sustavnoga dopinga“
Nakon sloma „diktature proletarijata“ ispostavilo se da je sportska slava DDR-a počivala na laži: „Konačno je to bio jedan posvema bolestan sport“, prosuđuje Ines Geipel: „Ništa se tamo ne može opravdati. Prvenstveno, jer ima toliko puno žrtava, toliko puno bolesnih, toliko puno mrtvih, danas još!“
Za bivšu sportašicu Sportskog kluba Motor Jena DDR-ovski je plan prisilnoga dopingiranja uznemirujuće jedinstven: „Nakon uvida u dokumente SED-a mora se shvatiti kako je perfektno, profinjeno i perfidno DDR-ova diktatura djelovala protiv sportaša, da je vjerojatno takav način jedinstven u povijesti“, kaže današnja profesorica Geipel.
Bolesti, deformacije, smrtni slučajevi
Priča s dopingom u DDR-u poglavlje je njemačke povijesti koje ni do danas još nije apsolvirano, a da se i ne spominje to da žrtve nisu priznate ili primjereno obeštećene. Istinu su pogođeni saznali kasno, tek kada se više nisu mogle skrivati bolesti, deformacije i smrtni slučajevi za koje nije bilo objašnjenja. „Mnogi se još uvijek bore za odštetu, za neku životnu perspektivu. Neki sjede na psihijatriji, drugi su invalidi“, kaže Geipel.
Žrtve registriraju da se Njemački olimpijski sportski savez ne brine dovoljno za njihovu sudbinu. Ines Geipel i ostali pogođeni odavno su već predlagali osnivanje zaklade koja bi skrbila za psihički traumatizirane bivše sportaše. Jedna od njih je i 30-godišnja veslačica, danas prikovana za krevet, ali koja si ne može platiti liječenje. „Toj je sportašici doping uništio leđnu moždinu“, objašnjava Geipel.
Kako bi se pak moglo pomoći žrtvama prinudnog dopinga? „Time što će im se omogućiti uvid u njihove spise, da spoznaju kakve su im kemikalije ubrizgavali ili im dali da ih piju“, traži Ines Geipel i nastavlja: „Borimo se za to da Jenapharm, tvrtka koja je proizvodila dopinška sredstva, žrtvama kaže kakve su pokuse izvodili na mladim sportašima tadašnjega DDR-a. Informacija bi bila minimum što odgovorni mogu pružiti, jer tako bi se oni koji su pogođeni mogli postaviti i liječiti.“
Prema mišljenju poslovoditelja Jenapharma, doktora Viktora Geislera, tvrtka VEB Jenapharm „nije bila pokretačka snaga u dopinškom sustavu DDR-a“. Na upit DW-WORLD.DE Geisler je pismeno priopćio: „Naše poduzeće ne snosi nikakvu pravnu odgovornost za štetne posljedice državnog dopinškog sustava DDR-a. Kod supstancije korištene za doping u DDR-u radilo se pretežno o Oral-Turinabolu, preparatu dopuštenom kao lijek, a koji su državne institucije zlorabile u sportu.“ Jenapharm, sa sjedištem u Jeni, danas pripada koncernu Schering i ima reklamu sa sloganom: „Svejedno u kojoj se fazi „žena“ nalazi, mi smo za nju tu. Jer, ljubav, život i zdravlje nisu pitanje starosti, već pitanje stava.“
„Izgubljene igre“: 22 mjeseca uvjetno
U knjizi „Izgubljene igre“ Ines Geipel vodi zapisnik sudskoga procesa vođenog u Berlinu oko dopinga u sportu za vrijeme DDR-a te posljedicama za sportaše. U tom su procesu bivši ministar sporta Manfred Ewald i bivši vođa DDR-ovog tima sportskih liječnika Manfred Hopfner optuženi zbog hotimičnog tjelesnog ozljeđivanja. Presuda je bila dodatno izrugivanje žrtvama: svaki je dobio 22 mjeseca zatvorske kazne – uvjetno.
U međuvremenu je bivša lakoatletičarka Ines Geipel sama povukla konzekvence. Njezin najveći uspjeh – koji je postigla zahvaljujući dopingu – svjetski je rekord u štafeti na 4x100 metara. Geipel je dala izbrisati svoje ime iz registra – protiv otpora Njemačkog lakoatletskog saveza i ostale tri kolegice, koje se sada pojavljuju kao rekorderke discipline koja uopće ne postoji - štafeta 3x100 metara za žene.
Ines Geipel rođena 1960. u Dresdenu, u DDR-u je bila vrhunska sportašica. Nakon studija germanistike u Jeni, 1989. pobjegla je u zapadnu Njemačku i studirala filozofiju i sociologiju. Danas je profesorica na berlinskom Fakultetu dramskih umjetnosti Ernst Busch te suradnica Instituta Hannah Arendt.