Dokumentarni film između klišea i besparice
14. travnja 2008U procesu razvoja i novog oblikovanja nacionalne samosvijesti, koji na prostoru jugoistočne Europe još uvijek nije dovršen, dokumantarni filmovi su imali važnu ulogu. Oni su svojom prividnom objektivnošću odavali dojam kao da odslikavaju stvarnost. Perspektiva kamere je od strane gledatelja doživljavana ili kao očigledan dokaz ispravnosti vlastite pozicije, ili kao njeno provokativno poricanje.
Upravo zbog toga u dokumentarnim filmovima leži veliki pozitivan potencijal u procesu suočavanja s vlastitom prošlošću i njenog prevladavanja, smatra Bernd Buder, voditelj SEEDOX-Internet platforme za prezentaciju dokumentarnih filmova i jedan od selektora festivala u Wiesbadenu. Otpori su, međutim, i dalje veliki: "U usporedbi sa ukupnim brojem dokumentarnih filomova koji se snimaju, relativno je malo onih koji se bave ratnim zločinima i tematiziranjem uloge počinitelja. Mnogo je filmova koji se bave ulogom žrtve, ali je malo onih koji bave pitanjem krivice i zločina počinjenih u ime kolektiva neke nacije. To svakako ima veze s tim da proces definiranja nacija ni u jednoj od tih zemalja još nije završen, i otpori u vezi s ovom temom su vrlo veliki."
Strogo kontrolirana televizija
Jedan od najvećih problema sa kojima se režiseri dokumentarnih filmova susreću je svakako pitanje financiranja. Mada dokumentarni filmovi nisu skupi u odnosu na igrane, za njih je vrlo teško pronaći novac. Najveći producenti su televizijske kuće javnog servisa, a one se pretežno nalaze pod utjecajem vladajućih stranaka u pojedinim zemljama. Alternativno ili čak kritičko mišljenje tu nije poželjno, naglašava na osnovu vlastitog iskustva i Vera Konjović, ranija urednica festivala jugoslavenskog filma u Beogradu i dugogodišnja suradnica na B92: "Pa sve ovisi o tome tko je trenutno na vlasti. U ovom trenutku u državnoj televiziji imamo direktora koji je jako na strani vlasti, DSS-a, koja ide u pravcu opravdavanja svega. S druge strane ima B92, ili neki relativno nezavisni producenti, koji istražuju svašta, koji čačkaju, traže svjedoke, i koliko-toliko pokazuju neku istinu."
Hrvatski redatelji u raljama stereotipa
Moguć izlaz iz tih poteškoća predstavljaju koprodukcije sa međunarodnim partnerima, ali ni tu stvaralačka sloboda nije nesputana: na Zapadu se Balkan promatra vrlo klišejizirano i ti klišei ograničavaju mogućnost izražavanja, navodi Nebojša Slijepčević, 34-godišnji režiser dokumentarnih filmova iz Zagreba: "Zapadno tržište je zainteresirano za Balkan samo u okviru nekih klišeja. Dva su najčešća klišeja: jedan je taj Kusturica-kliše nekih živopisnih karaktera koji su iz nekog drugog svijeta i koji pripadaju nekom drugom kulturnom krugu, a drugi kliše su jake ratne priče. Ono što je sad 'in' su priče sa Kosova, ili sa juga Srbije. I to je problem, pogotovo za hrvatsku kinematografiju, zato je nama hrvatskim autorima teško probiti se na Zapad zato jer teško upadamo u ijedan od tih klišeja: nismo dovoljno istočni da bi bili zanimljivi, a nismo dovoljno zapadni da bi bili dio te Evrope, i tu smo u procjepu."
Veliku nadu tu predstavlja EU, i njeni fondovi za podršku filmskih redatelja - oni bi mogli pomoći da se pronađe izlaz iz razapetosti između političkih ucjena i komercijalnih uvjeta, između besparice i stereotipa.