Kako što duže ostati na vlasti?
29. rujna 2016
Ilham Alijev je već tri puta bio izabran za predsjednika Azerbajdžana. Zapravo nikad nije imao niti nekog konkurenta, niti prvi put kada je 2003. praktično naslijedio fotelju od svog oca Gejdara, baš kao i posljednji put 2013. kad je svakom pametnom moralo biti jasno da nema šanse protiv vođe. Ubuduće će se Alijev još rjeđe morati "gnjaviti" sa izborima jer su građani na referendumu održanom u ponedjeljak (26. rujna) produžili mandat sa pet na sedam godina.
Povrh toga, ukinuta je i starosna granica za predsjednika. Do sad su se mogle kandidirati samo osobe starije od 35 godina, što poznavatelji tamošnjih prilika tumače kako Alijev već planira na fotelju-prijestolje Azerbajdžana postaviti i svoju djecu. Alijeva više ne mora brinuti broj mandata u kojem netko može biti predsjednik - ta odredba je već ukinuta na referendumu održanom 2009. godine.
Nakon SSSR-a "kao u Americi"
Azerbajdžan je u međuvremenu ostala jedina zemlja bivšeg Sovjetskog Saveza koja je još ostala u stvaranju takve "predsjedničke dinastije". Ali to nipošto ne znači i da su vladari u mnoštvu drugih zemalja tome barem neko vrijeme težili.
Isprva, mnoštvo novih država nastalih na tom prostoru je 1991. usvojilo dinamiku i predsjednički sustav nalik onom Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se predsjednik nakon dva četverogodišnjeg mandata (neke zemlje su već onda uvele petogodišnji) više nije dozvoljena kandidatura. Ali kako je rok odmicao, mnogi predsjednici su našli nekakvog načina da zaobiđu to pravilo. Najčešće su promijenili ustav te zemlje kako bi postigli svoj cilj: da do kraja života ostanu na čelu države.
Dinastije središnje Azije
Možda najpoznatiji primjer je predsjednik Uzbekistana Islam Karimov koji je konačno preminuo početkom ovog rujna umro u 78. godini - nakon što je vladao tom zemljom praktično četvrt stoljeća i kao prvi predsjednik Uzbekistana na čelo te zemlje došao još koncem osamdesetih. On je 1995. godine je pozvao svoj "voljeni narod" da mu na referendumu produže mandat do 2000. godine, a 2002. je održan još jedan referendum kojim se predsjednički mandat produžuje sa pet na sedam godina. Zapravo, po Ustavu Uzbekistana se Karimov uopće nije smio već po treći put kandidirati za predsjednika, ali u toj zemlji jedva da se našao netko koji bi se usudio upozoriti vođu nacije kako krši Ustav.
Njegova karijera jedva da se razlikuje od predsjednika Turkmenistana, Saparmurata Nijazova. On se već za života "proslavio" po upravo apsurdnim kultom ličnosti koji je stvarao o sebi: između ostalog, objavio je i nalog da je promijenio ime u "Turkmenbaši", "Vođa svih Turkmena". Naravno da je i on prilagodio sve propise njegovoj želji da do kraja života ostane na čelu države. To je u svakom slučaju trajalo kraće nego što se on nadao: umro je još 2006. nakon "samo" 15 godina vladavine.
Rekorder u godinama staža među diktatorima središnje Azije je predsjednik Kazahstana, Nursultan Nazarbajev. I on je, kao i Karimov, na vlasti još od sovjetskih vremena, a i on je isprva tek produžio predsjednički mandat, da bi onda dao odlučiti nešto posve drugo. Naime, u Kazahstanu i dalje postoji odredba o najviše dva predsjednička mandata - ali je izrijekom spomenuta i iznimka za "Osnivača nacije". On pak na čelu države može ostati dok ga ne iznesu iz predsjedničke palače u lijesu.
A onda i sama Rusija...
Te odredbe su se sjetili još dva predsjednika zemalja nastala raspadom Sovjetskog Saveza: Aleksander Lukašenko tako može ostati do kraja života predsjednikom Bjelorusije, a Emomali Rahmon ne može zamisliti da njegov Tadžikistan može bez njegovog mudrog vodstva. Zato su i jedan i drugi potpuno gluhi na sve prigovore o nedostatku demokracije u njihovim zemljama, ali barem "za paradu" uopće održavaju predsjedničke izbore: Rahmon je 2013. opet izabran na još sedam godina, a Lukašenko je 2015. "pobijedio" na predsjedničkim izborima - po peti put.
U Rusiji je Vladimir Putin - barem po slovu zakona - poštivao ograničenja predsjedničkih mandata. Nakon dva puta po četiri godine je 2008. na izbore za predsjednika poslao svog dosadašnjeg premijera Medvedeva, a on se zadovoljio položajem premijera. Ali samo nakon jednog mandata, opet je odlučio vratiti se u Kremlj - ali ovaj put na duže razdoblje. Naime, još za doba Medvedeva je tamošnji parlament produžio predsjednički mandat na šest godina. Ako 2018. opet bude izabran će tako imati podjednak vladarski staž kao i njegove kolege središnje Azije.
Rijetke iznimke
Ipak, među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza na tim prostorima ima i takvih koji su se naučili gledati svoje predsjednike kako dolaze i odlaze. To ne znači da neki od njih nisu imali i drugih ambicija: u Ukrajini je njen drugi predsjednik Leondid Kučma na čelu te zemlje proveo najduže vremena, od 1994. do 2004., a imao je najbolju namjeru da i on promjeni Ustav i ostane duže. Ali na koncu se Kučma ipak nije usudio izazivati sudbinu i srdžbu građana pa se pokupio nakon drugog mandata.
I u drugim, manjim zemljama središnje Azije - Moldaviji, Gruziji, Armeniji ili Kirgistanu - je dužnost predsjednika ipak dužnost na određeno vrijeme. Neke od njih doista teže demokratskom idealu slobodnih izbora, ali u nekima od njih su vladari konačno otišli - tek kad ih je narod otjerao prosvjedima i pobunom.