Mobilizacija u Rusiji: Što kažu žene dezertera

U četvrtom tjednu djelomične mobilizacije, koja je počela 21. rujna, ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je da će uskoro biti završena. Međutim, nije naveo točan datum. U Moskvi su centri za regrutaciju u međuvremenu zatvoreni, ali su i dalje aktivni u mnogim regijama u zemlji. Prema zvaničnim podacima, 300.000 građana bi trebalo biti pozvano u rusku vojsku. Od toga je, prema Putinovim riječima, 222.000 već pozvano.

Mnogi muškarci koji su se krili od regrutacije od kraja rujna, u međuvremenu su napustili Rusiju. Kako se osjećaju supruge koje su ostale u Rusiji? DW je razgovarao s Darijom, Olgom i Elenom, čija imena su promijenjena iz razloga njihove sigurnosti.

Darija, 25 godina: „Ovdje imate osjećaj da sve gori“

Darija iz Čeljabinska u jugoistočnom Uralu, donedavno se uopće nijezanimala za politiku: „Nisam mogla ispitivati što su lažne vijesti, a što je istina“. Rat je gledala kao katastrofu i trudila se o tome ne razmišljati.

Ali, kada je počela djelomična mobilizacija, uplašila se za svog muža Alekseja. Proučila je zakone i zajedno sa suprugom odlučila da on napusti zemlju. Aleksej je otišao u Kazahstan, jer tamo može bez putovnice, koju nema. Ona je obavila sve pripreme, sredila papire, potražila stan za muža i saznala koji je granični prelaz najbolji.

Aleksej je proveo plan svoje žene i bez problema prešao granicu. Sada živi u glavnom gradu Kazahstana Astani i radi kao fotograf. „Što se tiče posla, kontakata i perspektiva, tamo stvari idu još bolje nego u Čeljabinsku“, kaže Darija koja radi u PR-agenciji. Nastavlja pomagati mužu izdaleka: preko interneta mu je naručila jastuke, deku, posteljinu i kuhalo, a poslala je i paket sa zimskom odjećom.

Darija je u međuvremenu podnijela zahtjev za putovnicu i želi uskoro ići k mužu, jer se boji da bi granice mogle biti zatvorene: „Ne želim ni pomisliti da ja ostanem ovdje, a on je tamo. Veoma je teško i tužno. Imamo sjajnu vezu, zajedno smo od 2017.“ U ovoj situaciji, ona je sretna što su još uvijek nemaju djece. Sada brine samo za svoje roditelje, koji žive u Čeljabinsku.

„Oni su patrioti, ne mogu ih uvjeriti u nešto drugo, jer oni i dalje moraju tu živjeti. Svi problemi s kojima se moj muž suočava mogu se riješiti u Kazahstanu. Ovdje imate osećaj da sve gori," kaže Darija.

Olga, 32 godine: „Naš sin još uvijek ne razumije gdje mu je tata"

Kada je Putin naredio djelomičnu mobilizaciju, Olga iz Murmaska na krajnjem sjeveru, odmah je pomislila da se tu neće zaustaviti i da će svi vojno sposobni biti pozvani. Stoga su ona i njen suprug Artjom odlučili da on napusti zemlju.

Njegova obitelj nije bila zadovoljna, ali se nije miješala. Artjomova majka ima kuću u Donjeckoj oblasti i želi da ovaj region postane ruski, ali s minimalnim žrtvama. A Artjomov otac misli da je njegov sin trebao ići u rat.

Olga je pomogla mužu da sredi sve što je bilo za obaviti u Murmansku: „Morali smo razgovarati s porodicom i skupiti novac za put. Tražili smo karte, ali ih nije bilo. Artjom se spakirao. Uzeo je ranac, vreću za spavanje, toplo donje rublje, komplet za prvu pomoć i hranu“.

Artjom je napustio Murmansk 27. rujna i dva dana kasnije stigao u Kazahstan. Tijekom cijelog putovanja nije bilo jasno zatvara li Rusija svoje granice. „Dobro je što je otišao. Bar se ne brinem da će ga uhvatiti i unovačiti", priznaje Olga. Njen muž sada ima boravišnu dozvolu u Kazahstanu. Živi u Almatiju s drugim muškarcima s kojima je putovao i radi na tome da otvori svoju firmu.

Olga i Artjom imaju četvorogodišnjeg sina. Prvo razdvajanje na duže. I dalje zajedno donose važne odluke, ali sada preko Messengera. Zbog loše internet-veze u Kazahstanu, video-pozivi su rijetko mogući. Zato snimaju videe. „Naš sin još uvek ne razumije gdje mu je tata. Kada vidi snimke, plače i želi razgovarati s njim. Nedostaje mu tata."

Olga nastavlja svoj uobičajeni život kao odgajateljica: „Svakodnevna rutina, uprkos strašnim vijestima." S jedne strane, želi ići k svom mužu, ali joj je teško odreći se uobičajenog života. „Muž i ja smo razgovarali o prodaji stana, ali nisam spremna. Ne znam što bi se trebalo desiti da sve napustim i odem. Vjerojatno bi tu prvo morala pasti raketa, onda bih vjerojatno odmah pobjegla", kaže nam Olga.

Elena, 41 godina: „Žene ne mogu zaustaviti rat"

Elena je psihologinja, živi u Arhangelsku na sjeveru Rusije. Kada je počela djelomična mobilizacija, ona i njen muž odlučili su da on i njihov sin pobjegnu u Armeniju. Sin je pušten iz vojske ovog ljeta i počeo je studirati. „On će biti među prvima koje će mobilizirati. Ne želim da riskirati život i zdravlje svog sina", kaže Elena.

Kada je izbio rat, firma za koju muž radi online preselila se u Armeniju, tako da je bilo jasno gdje će i on ići. Već 24. rujna odvezli su se do gruzijske granice. Elena je tih dana bila neka vrsta „logističkog centra“.

„Prije toga sam bila u nekoj vrsti depresije, ali kada su se pojavila rješenja, dobila sam energiju."

Njen suprug i sin uspjeli su preći granicu za jedan dan. Sada su u Erevanu i navikavaju se na armensku kuhinju. Ima problema s transferom novca i još uvijek nije jasno kako će njen sin nastaviti studij na ruskom fakultetu.

Uprkos rastanku, Eleni je sada bolje: „Sigurni su. Ne dešavaju se loše stvari našoj obitelji, već našoj zemlji. Spremamo se na sve, ali ovi problemi nas neće slomiti, još više će nas spojiti“.

Krajem listopada ih namjerava posjetiti i donijeti im toplu odjeću. Međutim, još im se ne planira pridružiti. U Arhangelsku je društveno angažirana i želi to nastaviti što je duže moguće.

O ženama koje šalju svoje muževe u rat, Elena kaže: „One misle da je ovaj rat nešto poput Velikog domovinskog rata" (kako se u Rusiji naziva Drugi svjetski rat). Elena vjeruje da su žene u Rusiji sada manje u opasnosti od muškaraca: „Mi možemo zauzeti mjesto muškaraca i donositi odluke koje mogu promijeniti politiku zemlje. Ali, žene ne mogu zaustaviti rat."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu