Div koji sve češće pokazuje mišiće

Jučer je kineski šef države i partije Hu Jintao započeo svoj prvi posjet Sjedinjenim Državama. Taj posjet bio je zapravo planiran za prošli rujan, ali je morao biti odgođen zbog uragana Katarina. Kineska strana, koja veliku pozornost polaže na protokol, inzistira na izrazu «državni posjet». Američki predsjednik George Bush, koji se s Jintaoom namjerava sastati sutra, odbija napraviti svom gostu s Dalekog istoka tu uslugu. Ta protokolarna svađa nije baš pokazatelj povjerenja između dvije velesile.

Uspon Kine nije po volji SAD-a

Osnažena gospodarskim uspjesima Kina sve češće i na svjetskoj političkoj i gospodarskoj pozornici pokazuje svoje mišiće. To prije svega uznemiruje Sjedinjene Države koje u Kini vide prijetnju svom statusu jedine i svemoćne velesile. Peter Rudolf, stručnjak za Ameriku iz Zaklade znanosti i politike odnos prema gospodarskom i geopolitičkom usponu Narodne Republike Kine vidi kao najveći izazov za američku vanjsku politiku u idućim desetljećima: «Menadžment uspona novih sila nikada u prošlosti nije bio jednostavan. Nema baš potpuno prikladnih analogija, ali je i uspon njemačkog carstva krajem 19. stoljeća bio za međunarodnu politiku vrlo, vrlo težak razvoj. Postojeće velesile, ili supersila kao što su Sjedinjene Države moraju se pomiriti s time da jedna nova sila počinje igrati važnu ulogu, da polaže pravo na resurse energije, te da u nekim slučajevima može i doći do sukoba s američkim interesima.»
Sukobi interesa postoje prvenstveno na području gospodarstva. Sjedinjene Države Kini predbacuju dumping tečaja dolara, nedovoljno otvaranje tržišta i nedostatnu zaštitu autorskih prava. Američki političari stalno ponavljaju litanije sa zahtjevima da Kina podigne nacionalnu valutu juan. Financijska stručnjakinja Margot Schüller iz Instituta za Aziju smatra čitavu raspravu oko tečaja juana teoretiziranjem i politiziranjem: «Nema sistema koji je manje ili više fer, već svaka zemlja odlučuje prema svojoj okvirnoj konstelaciji. To je priznao i Međunaroni monetarni fond. Dakle, pitanje tečaja ja ne bih smatrala odgovornim za situaciju koja u trgovinskim odnosima vlada između SAD-a i Kine.»

Azijska banka rada

No, prepirka oko tečaja juana i dalje traje. SAD optužuje Kinu da juan umjetno drži slabim, kako bi iz toga izvukla gospodarsku korist i ostvarivala sve veću dobit u trgovinskoj bilanci. Deficit u trgovinskoj bilanci s Kinom iz perspektive SAD-a prošle je godine dosegao astronomsku svotu od 200 milijardi dolara. Tome je najviše pridonijela regionalna podjela posla, smatra Margot Schüller: «Treba to vidjeti tako da Kina funkcionira kao regionala banka rada za Aziju. To znači da su proizvodi koji na kraju dođu do SAD-a, uglavnom uvoz iz Japana, Južne Koreje, Tajvana, Hongkonga, itd. Njihove komponente i poluproizvodi se sastavljaju u Kini da bi se na koncu kao gotovi proizvodi izvezli u Ameriku ili Europsku uniju. To znači da su oni dijelovi jedne velike proizvodne i distribucijske mreže, što ima za posljedicu da su, s jedne strane, jako jeftini, a s druge strane da veliki dio dobiti ne ostaje u Kini, već ona dobija samo malio dio dobiti.»
Popis spornih tema između Kine i SAD-a da se bez problema produžiti: iz temelja različite predodžbe o svjetskom poretku, borba za tražene resurse, borba za kontrolu azijsko-pacifičkog prostora, međusobne optužbe za kršenja ljudskih prava i, na kraju krajeva, status Tajvana. Pentagon s velikom zabrinutošću promatra netransparentnu vojnu ekspanziju Kine i ne preza od oštre retorike. I spriječavanje preuzimanja «Unocala» od strane jednog kineskog naftnog poduzeća pokazuje kako brzo Kongres dolazi do zaključka da je ugrožena nacionalna sigurnost SAD-a.

Taktika "congagementa"

S druge pak strane, Bushova se vlada trudi ostvariti konstruktivni odnos sa svojim azijskim rivalom. Prošle je godine započet strateški dijalog. Zamjenik ministra vanjskih poslova Robert Zoellick posebni je opunomoćenik američkoga predsjednika. On je i tvorac nove formule za Kinu koja glasi: «responsible stakeholder», dakle, neka vrsta odgovornog partnera.
Jesu li to onda kontradiktorni signali? Stručnjak za Ameriku, Peter Rudolf, iza toga vidi jasni koncept: «Ta taktika političke suradnje i gospodarske integracije koja teče paralelno na dvjema tračnicama, povezana je s kontrolom rizika koji prijeti od Kine, a koja bi dovela do skretanja s kooperativnog kursa pod određenim okolnostima. Ta komunikacija koja teče po dvjema tračnicama već poprima obrise strateškog koncepta. On je sigurno već odavno rođen u američkim diskusijama, neki su čak stvorili i novi izraz za to - 'congagement', kao kombinaciju riječi 'engagement', angažman i 'containment', obrana. A ta taktika uključuje različite interese u SAD-u, kada je u pitanju Kina – u vladi, ali i u Kongresu.»