Dilema zvana Sirija

Na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu ovog vikenda pokušalo se djelovati u maniri diskretne diplomacije. Na marginama Konferencije nizali su se razgovori u četiri oka. Prije svega su američki potpredsjednik Joe Biden i njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle (na naslovnoj fotografiji) pokušavali na taj način približiti mišljenja oko sirijskog sukoba kao i dotaknuti se pitanja sukoba oko iranskog atomskog programa.

Što se Sirije tiče, neki analitičari su predviđali da će režim Bašara al-Asada biti brzo svrgnut s vlasti. Međutim, skoro dvije godine nakon početka ustanka protiv sirijskog vodstva, predsjednik i dalje sjedi u fotelji dok se situacija za stanovništvo pogoršava iz dana u dan. Asad se ne treba bojati međunarodne vojne intervencije. Vijeće sigurnosti UN-a o ovom pitanju nema jedinstveno stajalište i primorano je pokleknuti pred ruskim i kineskim vetom.

Novac i oružje iz inozemstva

Posljedice dugotrajnih borbi vladinih snaga i pobunjenika su kobne: u građanskom ratu je do sada poginulo oko 60.000 ljudi. Više od dva milijuna ljudi je moralo napustiti svoje kuće, gradove, pa čak i zemlju. U Turskoj, Jordanu, Iraku i Libanonu je smješteno 600.000 sirijskih izbjeglica. UNHCR navodi da iz Sirije u susjedne zemlje u prosjeku dnevno pobjegne između 2.000 i 3.000 ljudi. Rješenje sukoba u Siriji nije na vidiku. Naprotiv. Vladinim snagama i ustanicima i dalje novac i oružje dolaze iz inozemstva. Miješanjem izvana se sukob u Siriji razvio u jednu vrstu rata u kojem, preko Sirije, rat vode sasvim druge dvije strane.

Iran je saveznik režimu u Damasku, a Saudijska Arabija i Katar se brinu da pobunjenici u šahu drže vladine snage. Bez obzira na sveobuhvatne sankcije, opskrba oružjem objiju strana je razlog zašto je situacija u Siriji tako bezizlazna. Robert Schütte iz nevladine organizacije „Genocide Alert“ pogled usmjerava prema Njemačkoj i traži novu politiku izvoza oružja. „Prije svega se radi o izvozu oružja u regije u kojim se već vode oružani sukobi. Kada se oružje dostavi u tu regiju, onda ga je teško staviti pod kontrolu. Brzo se dogodi da takvo oružje završi u drugim regijama u kojima se vode borbe“, kaže Schütte.

Reforma politike izvoza oružja?

Upravo to se dogodilo nakon svrgavanja s vlasti sirijskog vođe Muamera al-Gadafija. Vojnici iz Sahelske zone, koji su dugo godina bili u službi diktatora, oteli su isporuke oružja i vratili se u svoje domovine. Na tom putu je mnogo oružja završilo u rukama terorista čime je ojačana i Al Kaida u islamskom Magrebu, jedna od skupina koja je odgovorna ze teror u Maliju.

Da bi se takav razvoj događaja spriječio, Rolf Mützenich iz SPD-ovog kluba poslanika u Bundestagu, zahtjeva da se povuku neki potezi. „Moramo više kontrolirati naš izvoz oružja i u situacijama u kojim nismo sigurni što se događa s oružjem, odustati od takvog izvoza“, kaže Mützenich.

Bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a

Ako pogledamo na Siriju, onda je reforma politike izvoza oružja i sigurnosnog sektora zakasnila. Schütte smatra da Njemačka može više doprinijeti. „To ne mora imati vojni karakter. Važan korak bi bio ako bi Njemačka koristila sredstva svojih obavještajnih službi. Primjer je čuvanje materijala i dokaza koji su valjani za sud i kada prođe kriza u Siriji, onda to koristiti da izvršitelji i odgovorni budu izvedeni pred sud“, smatra Schütte.

Za rješenje sirijske dileme granice nisu postale tijesne samo za Njemačku, nego i međunarodnu zajednicu. Vojna intervencija u Siriji je zamisliva samo uz mandat Vijeća sigurnosti UN-a. „Sirija nije napala neku treću zemlju, dakle, u smislu međunarodnog prava nema govora o konstelaciji samoobrane. S druge strane, nema ni mandata Vijeća sigurnosti UN-a“, kaže Claus Kreß, profesor za njemačko i međunarodno kazneno pravo na Univerzitetu u Kölnu.