Deset godina kosovske neovisnosti - iz perspektive Srbije
17. veljače 2018Srbijanske vlasti su se iz razumljivih razloga izbjegavale izjašnjavati o problemu Kosova povodom dana kosovske neovisnosti. Tom temom se bavio i samo mali broj medija u Srbiji. Čitajući ih, pak, stjecao se se dojam da se tijekom 10 godina nije dogodilo praktički ništa: albanski predstavnici i analitičari su svake veljače govorili o problemu nepotpunog suvereniteta i članstvu u Ujedinjenim narodima (UN) kao najvećem izazovu, a srpski da je za njih najvažniji korak formiranje većinskih srpskih općina i da se još mora puno raditi na poboljšanju života srpske zajednice. Ta mješavina visoke politike i običnih životnih problema prisutna je i danas - deset godina od proglašenja neovisnosti Kosova.
Desetljeće bez suštinskih promjena
Suštinski se oko Kosova ništa nije promijenilo u proteklih deset godina, osim možda nekih tehničkih stvari koje su olakšale život ljudima, ocjenjuje za DW Naim Leo Beširi, izvršni direktor Instituta za europske poslove. "Pomirenje srpskog i albanskog društva ne postoji, povjerenje između političkih elita Beograda i Prištine također ne postoji, i da nema međunarodnog pritiska i Europske unije (EU) kao neke eventualne nagrade, ne bi bilo ni ovoga što je do sada postignuto. A pored toga ne postoji ni implementacija onoga što je dogovoreno."
Politika koja je u Srbiji bila aktualna prije deset godina nije bila u stanju uvidjeti realnost, smatra Dragan Đukanović, potpredsjednik Centra za vanjsku politiku i za DW kaže: "Čini mi se da je tadašnji državni vrh, oličen u Demokratskoj stranci Srbije (DSS), propustio određene šanse tvrdokorno se držeći nečega što nije bilo realno ostvarivo. Mislim da nas to i danas prati i da te posljedice osjećamo i dalje, iako smo svjesni da na Kosovu, negdje južno od Ibra, postoji jedan sasvim drugi politički, ekonomski, sigurnosti, i svaki drugi sustav."
Sporazumi ne rješavaju probleme
Važna točka u proteklih deset godina je i potpisivanje Briselskog sporazuma 2013. godine. Taj dokument su tzv. patriotska javnost i oporba u Srbiji dočekali kao neku vrstu kapitulacije Srbije, a ostale političke opcije su u tome i dalje vidjele realnost i jedan od načina za normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. Naim Leo Beširi i dalje smatra da do suštinskog priznavanja stvarnog stanja nije došlo ni potpisivanjem tog sporazuma, ali naglašava kako taj sporazum jest doprinio smirivanju tenzija: "On je očuvao mir, a time je doprinio i stabilizaciji regije".
S druge strane, Dragan Đukanović primjećuje da srž Briselskog sporazuma nije ispunjena jer je Zajednica srpskih općina još daleko od implementacije, i to pet godina nakon njegovog potpisivanja: "Ali, on je ipak bio značajan, jer je nakon toga i srpska zajednica bila uključena u politički i pravni život Kosova."
Tijekom proteklih 10 godina Beograd i Priština su prošli različite faze: na početku su svi bili ukopani na svojim pozicijama, a nekakav skroman napredak je uslijedio s početkom takozvanog tehničkog dijaloga. Nakog toga je došlo do potpisivanja Briselskog sporazuma, a sada se već govori da bi tijekom ove ili iduće godine moglo doći i do potpisivanja pravno obvezujućeg dokumenta o normalizaciji odnosa. To je očito i najdelikatnija faza rješavanja kosovskog problema, ali i pored velikog optimizma da će takav sporazum donijeti novu eru u međusobnim odnosima, Naim Leo Beširi smatra da on neće riješiti kosovski problem: "Posebno mislim da neće riješiti sada već višedesetljetno neprijateljstvo Beograda i Prištine. Taj ugovor će služiti da se s jedne strane zadovolji Bruxelles, a s druge da lokalni političari u Beogradu i Prištini svojim građanima ispune neka obećanja, bilo da je riječ o članstvu u EU-u, viznoj liberalizaciji ili boljoj ekonomskoj razmjeni s EU-om. Tako da taj dokument, za koji ne znamo ni što će sadržavati, neće biti ni povijesni niti sudbonosni", ocjenjuje Beširi.
Blokada na putu normalizacije
Dragan Đukanović procjenjuje, na osnovu strategije za proširenje EU-a, da bi se takav dokument mogao potpisati i tijekom ove godine, a neki njegovi oblici se već naslućuju. A tu dolazimo i do pitanja bi li potpisivanje jednog takvog dokumenta značilo i raspisivanje novih izbora i referenduma u Srbiji. Đukanović kaže da to ne bi bilo nužno ukoliko se ne bi išlo u temeljne promjene Ustava: "Mislim da bi to, kao i Briselski sporazum, trebao biti jedan politički sporazum koji daje međusobne okvire za suradnju nekoga tko se međusobno ne priznaje u nekom međunarodno-pravnom smislu." Naim Leo Beširi ipak smatra "da bi potpisivanje takvog dokumenta značilo nove izbore iduće godine, kako bi se za to tražila podrška građana, i da bi to bio veliki test za vladajuću Srpsku naprednu stranku (SNS)".
Tijekom proteklih godina srpska diplomacija je uložila dosta napora da blokira Kosovo na međunarodnoj sceni i spriječi njegovo članstvo u međunarodnim institucijama. Čak se navodi kako Srbija očekuje da sve veći broj zemalja povuče priznanje Kosova. Čitava ta aktivnost je na neki način u suprotnosti s upravo najavljenim i očekivanim sporazumom o normalizaciji odnosa. Naim Leo Beširi kaže da to svjedoči o jednoj općoj kakofoniji unutar srbijanske političke elite: "Ne možete se s jedne strane obvezivati da nećete nekoga blokirati na putu prema međunarodnim organizacijama, a onda javno i glasno lobirati da se Kosovo blokira u različitim organizacijama. To su jednostavno nespojive stvari."
Odluka o sjedištu u UN-u?
Javnost u Srbiji je uvjerena da će sporazum o normalizaciji odnosa zapravo biti neka vrsta manevra vlasti u kojemu se Kosovo neće službeno priznati, ali će mu se dozvoliti sjedište u UN-u. Dragan Đukanović ne vidi kako bi taj sporazum automatski donio članstvo Kosova u UN-u. " Srbija ne može, kako se to često čuje, dati Kosovu sjedište u UN-u, jer to je proces koji mora biti usklađen s Poveljom i Statutom UN-a. Ali, to će svakako biti tema koja će predstavljati problem u zaključivanju jednog sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa", zaključuje Đukanović.