Demontaža Pupovca pod pritiskom međunarodne zajednice?

Dok Milorad Pupovac poručuje da je žrtva kampanje koja se protiv njega vodi, i pri tome zamjera predsjedniku suradnju s nelegitimnim predstavnicima Srba u Hrvatskoj, Ivo Josipović kaže da mu je cilj bio rasvijetliti način na koji se financira Srpsko narodno vijeće (SNV) koje vodi Pupovac i čije je glasilo vrlo kritično prema predsjedniku. Obojica tvrde da su spremni završiti priču, no hrvatski mediji i dalje propitkuju je li sukob zaista bio pokušaj utjecanja na medije, rasvjetljavanje sukoba interesa, izazivanje demokratskih promjena u srpskoj zajednici ili posredni sukob predsjednika s premijerom Zoranom Milanovićem koji je stao u Pupovčevu zaštitu.

Prvi korak kao političko samoubojstvo

Analizirajući slijed plasiranih informacija putem javne televizije, stručnjak za politički marketing Anđelko Milardović u svemu vidi „interakcijski pritisak međunarodne zajednice“ zbog kojega se inducirao konflikt kako bi se pronašao posrednik između Zagreba i Beograda. Naime, Pupovac to više ne može biti, budući da ga, kao i predsjednika Josipovića, od aktualnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića razlikuju svjetonazori i odlični odnosi s bivšim predsjednikom Tadićem. „Međunarodnoj zajednici je u interesu obnova dijaloga zbog stabilnosti Hrvatske i zapadnog Balkana. Tim više što je Hrvatska predvoditeljica ulaska u EU“, kaže za Deutsche Welle i objašnjava da, osim EU-a, pod zajednicom podrazumijeva i Rusiju te Sjedinjene Države. „Nemojte zaboraviti da je Nikolić prvo posjetio Moskvu.“

Milardović podsjeća i da je u vrijeme nedjeljnog gostovanja Pupovca u programu javne televizije HRT-a Nikolić naprosto „vabio“ Josipovića da krenu u dijalog. „Josipović bi, učini li prvi korak, doživio veliku osudu javnosti. Postao bi praktički politički mrtvac i zbog toga mora paziti da ne uleti u 'Nikolićevu navlakušu'. Uvjet za odlazak u Beograd bi morala biti isprika glede Vukovara, Srebrenice, Crne Gore…“

Pupovac nije naivan

Milardoviću je posebno interesantan dio polemike u kojoj se Pupovca naziva preprekom pomirenja Srba i Hrvata. Kaže, obzirom na njegove trenutne funkcije, predsjednik SNV-a ne može biti preprekom, osim ako se pod tim pojmom ne misli da on ne može biti most u dijalogu Hrvatske i Srbije. „Poanta sukoba je da se Pupovac demokratskim diskursom putem predsjednikovog pisma demontira i da se krene u potragu za novim tipom Svetozara Pribičevića.“

Riječ je o političkom marketingu, uvjeren je naš sugovornik, i zato Pupovac može tvrditi da je žrtva kampanje. „No, nemojmo biti naivni. Pupovac zna isto što i mi. Ne treba ga podcjenjivati. On je sveučilišni profesor koji suvereno vlada simboličkom stvarnošću. Istovremeno je pragmatik u politici i zna da će se za 15 dana govoriti od drugim temama“, tvrdi Milardović i u taj kontekst stavlja i Pupovčevu izjavu da Josipović skreće prema desnoj političkoj opciji. „Zna on jako dobro da će prije na sjevernom polu izrasti kivi, no što bi predsjednik skrenuo desno“, kaže Milardović.

Josipović s "Oluje" maknuo auru Tuđmanove genijalnosti

Politički analitičar Davor Gjenero tvrdi da je teza o pritisku međunarodne zajednice, kao i ona o sukobu s premijerom ili pak pokušaju utjecanja na medije, u domeni teorija urote te za DW nudi sasvim drugačije viđenje pozadine. „Problem je nastao zato jer je Josipović pokušao i uspio reinterpretirati način na koji se u Hrvatskoj proslavlja godišnjica operacije "Oluja" i Dan pobjede. Nije mu odgovarala matrica koja je važila sve ove godine prema kojoj se slaveći "Oluju" proslavlja velika politička mudrost autoritarnog prvog predsjednika Tuđmana“, kaže Gjenero te tvrdi da se do ove godine obilježavala brza i uspješna akcija koja je dovela do završetka rata u Hrvatskoj, ali i do promjene etničke karte što se prešutno smatralo Tuđmanovim političkim uspjehom.

Josipoviću, kaže, ne odgovara ni srpska interpretacija "Oluje" prema kojoj se radi o isključivo etničkom čišćenju pa je pokušao upozoriti javnost na temeljnu istinu da je "Oluja" bila legitimna vojna operacija koja je za posljedicu imala i teške zločine nad civilima pretežno srpske nacionalnosti.

SDSS preuzeo strukturu stranke koja je organizirala okupaciju

Gjeneru nije neobično da je partner u realizaciji te ideje Josipoviću bio predsjednik neparlamentarnog Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula kojemu se zamjera sudjelovanje u Domovinskom ratu na neprijateljskoj strani. Podsjeća da je Pupovac potpredsjednik SDSS-a koji je preuzeo strukturu stranke koja je politički organizirala okupaciju hrvatske, dok je Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a, aktivno obnašao pozicije u okupatorskom režimu. „Tek nakon "Oluje" je sudjelovao u nečemu što je nazvano mirnom reintegracijom. Džakula je isto bio na strani pobunjenika, no od 1993. godine nastoji uspostaviti dijalog s hrvatskim vlastima, potpisnik je Daruvarskog sporazuma i nakon sloma režima nije otišao u Srbiju već je vodio nevladinu organizaciju koja je cijelo vrijeme pružala pomoć i hrvatskim izbjegličkim i useljeničkim skupinama i davno je pobjegla iz etnocentričnog načina funkcioniranja“, nabraja Gjenero svrstavajući se u rijetke političke analitičare spremne na obranu Džakule za kojega kaže da nije ono čime ga pokušava predstaviti Pupovac, a čiji su politički partneri puno bliži toj slici.

Navodi i da je Pupovac vrlo vješto uspostavio čvrstu poziciju u hrvatskoj političkoj areni te da se njegova politička ambicija uspješno razvila u manjinskom prostoru; ključni je čovjek stranke kojoj pripada, njezin je parlamentarni zastupnik, istovremeno je predsjednik nevladine organizacije koja želi steći poziciju krovne udruge, ujedno je član vladinog Savjeta za nacionalne manjine koje financira manjinske nevladine organizacije.

Nije u koaliciji, ali je partner

Nakon što je niz godina sudjelovao u vladajućim koalicijama, ni ova ga vlada nije zaboravila, već ga je stavila na čelo saborskog Odbora za vanjsku politiku, iako nije koalicijski partner. „U svakom parlamentu ta pozicija pripada vladajućima“, elaborira Gjenero i dodaje da je taj odbor pod Pupovčevim vodstvom dosegao vrh nepoduzetnosti i neaktivnosti, unatoč činjenici da su u njemu brojni stručnjaci s neospornim diplomatskim biografijama. „Očito je da su kapaciteti tih ljudi zbog Pupovčevih drugih prioriteta neiskorišteni“, kaže Gjenero.

Za razliku do našeg prvog sugovornika, Gjenero odbacuje Pupovčevu tezu da je žrtvom kampanje jer, misli, uživa posebnu obzirnost zbog činjenice da predstavlja ranjivu skupinu. „Pupovac je ušao u politički dijalog, koji je dobrim dijelom sam moderirao, s predsjednikom države koji je jedini politički akter koji dobiva investituru neposredno od cijelog naroda. I Josipović zbog toga zaslužuje posebnu pažnju i zaštitu i s njim nije moguće razgovarati kao s predstavnicima nekih drugih političkih interesa. Njihov dijalog je bio ravnopravan, bez iskakanja iz dobrog građanskog ponašanja“, zaključuje Gjenero koji misli da su mediji u ovoj javnoj politici češće i s više pogrešnih interpretacija napadali hrvatskog predsjednika Josipovića.