Dax u nebeskim visinama

I loše vijesti se špekulantima očito ne čine tako crnima. Bila to Katalonija ili čak Brexit, burze se jedva tek zagrcnu: u siječnju se naveliko slavilo kad je Dow Jones „probio" 20.000 bodova, sada je već daleko iza sebe ostavio i 23 tisuće. I njemački DAX se dugo vrtio oko 10.000 nakon što je 2015. premašio 12 tisuća, sad je i on opet daleko preko 13 tisuća bodova.

„Zašto ne", pitaju mnogi koji prate gospodarstvo. U Europi izgleda da se čak i države koje je teško pogodila kriza sada opet oporavljaju: stopa rasta u zoni eura je iz drugog na treći kvartal skočila za 0,6%, za čitavu godinu se računa porast od solidnih 2%. „Nakon skepsi početkom godine se proširio ciklični porast koji je sa sobom povukao i slabije zemlje", tvrdi Stefan Bielmeier, glavni ekonomist DZ Banka.

Gdje se isplati držati novac?

No ako se pogleda koju kamatu nude banke za uložen novac – što je neposredna posljedica „jeftinog novca" i 0% temeljne kamatne stope Europske središnje banke, onda se kupnja dionica čini jedini „spas" da bi se održao imutak. Robert Halver, investicijski strateg Baader Banka se slaže: „Dugo je samo ta politika novca bio razlog", ali onda ipak i dodaje: „sad je ipak i gospodarski rast proširio svoje temelje". A uostalom, temeljna kamatna stopa će ionako ostati nikakva, to je objavio i predsjednik ESB-a Mario Draghi prošlog četvrtka. I to, ako se njega pita, najmanje do 2019.

Već i kod pitanja temeljne kamatne stope su oči usmjerene i preko Atlantika: nestrpljivo se očekuje da Trump konačno odluči tko će biti nasljednik Janet Yellen („Novi šef Feda je...“ ) na čelu američkog Feda. A makar je i Trump izjavio kako bi „rado" i dalje vidio tako jeftin novac na tržištu, izvjesno je da će njezin nasljednik nastaviti njezinu politiku i ipak polako dizati kamatu. No na veoma oprezan način, tako da je i tržište novca prilično mirno i pozitivno.

Sve u svemu, dionice ostaju najbolja alternativa za ulaganje novca: „U prosjeku, dividenda kod dionica izlistanih u DAX-u ispada viša od 3%, s obveznicama ćete dobiti u prosjeku manje od jednog postotka", kaže nam Joachen Rothenbacher, upravitelj poslova s fondovima kod Prisma Investment. Zato je i njegov savjet potpuno jasan: „Kupujte!"

Koliko su ti papiri doista vrijedni?

Robert Halver iz Baader Banka pritom dodaje kako se to osobito odnosi na Nijemce. Čak i imućniji će ovdje tek teško krenuti u opasne vode burze i mnogo radije svoj novac pokušavaju sačuvati na konzervativni način – sve do najglupljih oblika kada ga, doslovce, drže kod kuće „u čarapi". I Stefan Bielmeier iz DZ Banka još uvijek ne vidi da se podiže neki vjetar iz suprotnog smjera – sve „dok vladaju sadašnji parametri, kao što su niske kamatne stope i trajno pozitivni izgledi na dobit poduzeća".

No svako tržište ima svoje jednostavno pravilo i ono vrijedi podjednako i za jabuke i dionice: što se roba više traži, postaje skuplja. Ukratko, vrijednost dionica i raste dobrim dijelom samo zato jer se traže – i tako vrijednost raste još više. Jesu li vrijednosti već sada previsoke? I hoće li se takva pomama nastaviti u beskonačnost?

Markus Reinwand, strateg dionica kod Helaba, Pokrajinske banke Hessena i Thüringena zato svojim mušterijama „savjetuje kod trenutne razine burzi da uberu dobit". Jednostavnije rečeno: da prodaju i pokupe novac još dok su vrijednosti u nebeskim visinama. Doduše, ima vjerojatno još papira u koje bi se isplatilo uložiti i „skočiti na vlak" koji vodi još većoj dobiti, ali po njegovoj procjeni je na tržištu već prevelika gužva i trenutne vrijednosti dionica više ne odgovaraju koliko-toliko realnoj vrijednosti poduzeća koje ju je izdalo.

„Staromodna" računica

Naravno, ta „realna vrijednost" je utemeljena još na „klasičnom" kapitalizmu gdje se sve mjeri odnosom vrijednosti dionica i (godišnje) dividende koja se isplaćuje (u Hrvatskoj se udomaćio engleski pojam P/E omjer – price to earnings ratio). Tu se vrijednost dionice dijeli s iznosom dividende i što je indeks manji, „realna vrijednost" je veća. Jer taj indeks zapravo znači koliko će godina proći dok dividenda ne „pokrije" ulaganje u dionicu.

Trenutno stanje na tržištu dionica jest da je taj indeks negdje kod 14, čak i optimisti u Helaba neće ići dalje od 13. Naravno, današnji špekulanti taj indeks uopće ne uzimaju ozbiljno: čak i ako je dividenda na uloženih 100 dolara tek 2 dolara, ako se vrijednost same dionice u proteklih godina popela na 110, onda je dobit zapravo 12 dolara. A i dionice nekih današnjih giganata po toj „staromodnoj" računici ne bi vrijedile niti centa: to se polagano mijenja, ali na primjer Google još uvijek ne isplaćuje dividende.

Oprez je majka mudrosti

Pored te zabrinutosti o „napuhanoj" vrijednosti dionica, čak niti kada je riječ o gospodarskom rastu ima i opreznih glasova. Da, u trećem kvartalu gospodarstvo zone eura jest naraslo, ali to se i očekivalo i rast zapravo nije tako velik kao što se računalo. A ako se to poveže s (pretjeranim?) optimizmom koji vlada na burzama, buđenje bi moglo biti teško i opasno. „Osjećaju se sigurno, možda previše sigurno", komentira Markus Reinwand atmosferu na tržištu vrijednosnica.

Prognozirati vrijednosti na burzi je nezahvalna zadaća, ma koliko unosno bilo kada se točno procijeni razvoj. Ako već ne gospodarski rast, indeksi gospodarskog ozračja su i dalje dobri: njemački, takozvani ifo-indeks poslovne klime je u listopadu postigao rekord, a slično je i s američkim ISM indeksom – makar je tog mjeseca nešto malo splasnuo. Niti burzovni stručnjaci nisu posve sigurni, što nas čeka: i Rudolf Besch, ekonomist Dekabanka nam citira te povoljne prognoze, ali je i on oprezan. Za vrijednosti dionica bilo bi „normalno" da osciliraju. Da malo rastu, da malo više padnu i da opet onda rastu. Već previše dugo je trend samo u jednom smjeru: prema gore i svi još više kupuju.

Za kraj možda što se priča kako je Charles Lindbergh objasnio da ga slom burze koncem dvadesetih nije pogodio: kaže kako je „prodao sve svoje papire kad je čuo da o vrijednosti dionica razgovaraju i njegove sobarice". Teško je reći da je to istina već zbog toga što Lindbergh prije 1929. i ženidbe s imućnom Anne Spencer Morrow te godine, jedva da je i imao kućnu poslugu. Ali, ima nečega i u toj legendi.