David Cameron želi i ubuduće vladati – ali kako?

Lapsus se dogodio pred kraj predizborne kampanje, kad je David Cameron zaposlenike jednog supermarketa u Leedsu pokušao uvjeriti da glas daju njegovim torijevcima. „To su izbori koji odlučuju o karijeri“, izletjelo mu je iz usta. I brzo se korigirao rekavši da se ipak radi o „izborima odlučujućima za zemlju“. Na engleskom su "career" i "country" slični pojmovi, premijer je nenamjerno pokazao kakve misli kolaju njegovom glavom. Mnogi Britanci tvrde da je on upravo ono što oni najviše preziru: karijerist. Nakon studija je nakratko radio u jednoj reklamnoj agenciji, potom je postao suradnik konzervativaca i onda je počeo nagli uspon.

Dovitljiv govornik s uglađenim nastupom, s tom je kombinacijom prije deset godina on preuzeo vođenje posvađane stranke, s obećanjem da će ju modernizirati. Torijevci su u godinama Blairove vladavine frustrirano sjedili na oporbenim klupama u parlamentu, djelovali su kao da ih je vrijeme pregazilo, kao da su od jučer. David Cameron je obećao da će to promijeniti. I već 2010. je na dužnosti premijera naslijedio nesretnog laburista Gordona Browna.

Mladi i imućni

Cameron je u Downing Street, u svoj kabinet i tim savjetnika doveo cijeli niz prijatelja, mnoge je poznavao još iz školskih i fakultetskih dana. I to je postao jedan od najvećih deficita njegove vlade: za volanom se našla skupina ljudi koji su pohađali elitne škole i sveučilišta. Eton, Oxford i Cambridge povezivali su tzv. "Cameronites", baš kao i podrijetlo, iz privilegiranog višeg srednjeg sloja. Među njima je bilo upadljivo malo žena, problem koji torijevci do danas nisu uspjeli riješiti. Konzervativna stranka je još uvijek muški klub. "Posh boys who dont know the price of milk", jednom je zajedljivo rekla jedna konzervativka, drski pripadnici gornjeg sloja koji ne znaju koliko košta litra mlijeka. Premijer se dobro uklapao u tu sliku: njegova supruga s aristokratskim vezama i savršena obitelj s troje djece, podrijetlom i držanjem kao iz magazina za seosko plemstvo. Taj imidž prati njegovu vladu do danas: vlada mišljenje da ona ne zna ništa o stvarnim problemima prosječnih Britanaca te da ih ministri znaju i ignorirati. Stara je to slika o torijevcima kao o „zločestoj stranci“ koja zastupa samo interese vlastite klijentele.

Solidna bilanca vlade

Premijer je htio početi s radom na posve novi, drugačiji način. Pogotovo što je postao šef koalicijske vlade s liberalnim demokratima, 2010. torijevci naime nisu osvojili dovoljno mandata za vlastitu većinu. Tradicionalno je ta situacija iznimka u britanskoj politici, izborno pravo „cilja“ na stabilnu većinu vladajuće stranke. Već tada su neki stariji stranački članovi gunđali da bi bilo bolje da su torijevci sami za upravljačem. Ali oni će se morati naviknuti na nova vremena, i nakon ovih izbora vjerojatno nijedna stranka neće osvojiti jasnu većinu. Liberalni demokrati, sadašnji koalicijski partner, ubuduće bi mogli znatno izgubiti na značenju.

David Cameron i njegov ministar financija George Osborne 2008. su htjeli što prije svladati posljedice financijske krize. I to pod motom: štedi i reži troškove sve dok ne zaboli. Ali na koncu sve milijardske uštede u socijalnom proračunu i kod javnih izdataka nisu urodile uspjehom. Velika Britanija još uvijek ima četvrti najveći deficit, nakon kriznih zemalja Grčke, Islanda i Irske. Održivo smanjenje dugova odgođeno je za novih pet godine. Konzervativno-liberalna koalicija je u posljednje dvije godine doduše uspjela potaknuti gospodarski rast, u prošloj se godini mogla pohvaliti čak rekordnim konjunkturnim rastom od 2,6 posto. Ali porezni prihodi su ostali razočaravajuće niski. Zbog booma na tržištu rada porastao je broj zaposlenih Britanaca, ali u državnoj blagajni se zbog toga nije našlo puno novca, jer se radilo uglavnom o slabije plaćenim poslovima. Ni građani nisu baš profitirali od konjunkturnog procvata. U prvom kvartalu 2015. rast je „zakočen“, što je bacilo sjenu na predizborni slogan konzervativaca: „Mi imamo dugoročni plan za privredu.“ Kritičari su već od ranije likovali kako se kod nagloga gospodarskog uzleta ionako radi o „mjehuru“ na tržištu nekretnina i u branši investicijskog bankarstva.

Nova nepreglednost

Bez obzira na nekolicinu bodova koje je Cameron skupio u okviru socijalne modernizacije zemlje, npr. uveo je homoseksualne brakove, i njegove relativno uspješne gospodarske politike, premijer mora strahovati od izbornih rezultata. Britancima pada teško voljeti ga, on nije na glasu kao „kralj srca“. U predizbornoj je kampanji bio nekako blijed i bavio se sporednim stvarima. Građani se brinu oko sustava državne zdravstvene skrbi NHS, oko troškova života, socijalnog sustava, a i oko doseljavanja stranaca. Konzervativna najvažnija tema, naime mogući izlazak iz Europske unije nakon referenduma 2017., ne igra kod njih nikakvu ulogu. Građani imaju druge brige.

Cameronu na ovim izborima „jamu“ s desna kopaju populisti Ukipa, koji su ksenofobični i antieuropski. A s lijeva prijeti nova opasnost iz Škotske: ukoliko škotska Nacionalna stranka tamo osvoji dovoljno mandata, ona bi u Londonu mogla tolerirati manjinsku laburističku vladu. Cameronu će jednostavno vjerojatno nedostajati koalicijski partner. Još uvijek on ohrabruje svoje sljedbenike izjavama o „vlastitoj većini“. „Sanjaj i dalje“, napisao je na to jedan komentator lista The Independent. Nakon izbora, oko toga su svi jedinstveni, počinje novo, nepregledno doba u britanskoj politici.