Dan kada je pao Sadam Husein
9. travnja 2008
"To se ne može opisati riječima. Radost je bila velika. Skoro sam dobio srčani udar od sreće. Nitko nije mogao ni pomisliti da je to moguće. I zato sam s jedne strane bio vrlo zahvalan Amerikancima za pomoć. Na žalost, dani koji su uslijedili nisu bili tako lijepi kako smo si zamislili."
Užasne uspomene na domovinu
Tako je 9. travnja 2003. godine doživio Nasif Ali. U tom se trenutku u egzilu nalazilo više od četiri milijuna Iračana, a većina ih je tamo ostala do danas. Jedan od njih je i Altaan Haitham. Taj živahni muškarac srednjih godina s prorijeđenom svijetlom kosom vodi kulturno društvo Istočno-zapadni Diwan u Kölnu. Kao i mnogi drugi, i on ima užasne uspomene za svoju domovinu.
Zbog aktivnosti protiv države četiri je godine proveo u zatvoru Abu Ghraib. "Previše smo propatili", kaže. U zloglasnom Abu Ghraibu bio je od 1989. do 1992. godine, a prije toga je deset mjeseci proveo u zatvoru iračke tajne službe. Ondje je bio višestruko podrvrgnut mučenju, tako da i danas ima zdravstvene poteškoće.
Ljudi bez vremena za nadu
Svaki član društva Diwan ima svoju osobnu priču o progonima i zlostavljanjima. Rehab Hasun je bila učiteljica matematike. U sukob sa Sadamovom strankom Baath došla je zato što je odbila učenicima postavljati zadatke u kojima se govori o oklopnim vozilima i vojnicima. Sada kao samohrana majka živi u Kölnu. Ona više ne može raditi u svojoj struci, pa se upravo nalazi na preškolovanju.
Režim koji ju je protjerao je nestao, ali pretprljeni strah još je duboko u njoj, ona se ne usuđuje vratiti u domovinu koju je napustila prije deset godina. Jer, prijatelji koji su ostali u Iraku pričaju o siromaštvu i nasilju. "To su inteligentni ljudi, vjerujte mi, ali oni već 30 godina nemaju kontakt sa svijetom. Kako ti ljudi mogu živjeti? Oni mogu samo razmišljati o politici, o tome što jesti i kako sačuvati živu glavu. Oni nemaju vremena za nadu. Oni još žive, ali su kao i mnogi drugi na neki način mrtvi", priča Rehab Hasun.
Irački narod ostavljen na cjedilu
Desetljeća diktature ostavila su svoje neizbrisive tragove. Članovi Diwana imaju fakultetske diplome, oni su profesori, učitelji, umjetnici, novinari. Ti su ljudi Iraku potrebni. Pa ipak, sigurnosna situacija i nakon pet godina za mnoge od njih ne omogućava povratak, kaže inžinjer poljoprivrede Badir Al-Gaboori. On smatra da ostaci režima imaju još samo jedan interes, a to je uništiti Irak. U svemu je tome irački narod ostao osamljen, veli Badir Al-Gaboori.
Ostavljen na cjedilu od svojih nekadašnjih osloboditelja. U Diwanu se čuju kritike na račun Amerikanaca, kažu da su naivno i bez strategije upali u zemlju, da nisu uspjeli obuzdati pobunjenike. Raspoloženje među egzilantima varira između zahvalnosti i bijesa. Pojedini priželjkuju da je irački narod sam imao snage da se oslobodi.
Tko će obnoviti Irak?
Večaras su ovdje i dva mlada muškarca. Oni taje svoja imena, jer su pripadnici iračke vojske, a sada kod Bundeswehra sudjeluju u šestomjesečnoj obuci. Jedan od njih kaže: "Sada radimo za našu zemlju i našu sigurnost. Ako se mi kao mladi ljudi ne vratimo u našu domovinu, tko će onda obnoviti Irak?"
Ti su vojnici stari 20 i 23 godine. Oni se nadaju da će jednog dana u njihovoj zemlji stanje biti bolje, isto kao i profesor matematike Nasif Ali. No, bez obzira na sve, za njega će 9. travnja zauvijek ostati praznik.