Ukrajinskog žita još uvijek malo, po visokoj cijeni

Ukrajinske luke je od 22. srpnja napustilo tridesetak brodova natovarenih žitaricama. Tog dana je u Istanbulu uz posredovanje UN-a potpisan sporazum koji je okončao višemjesečnu blokadu Crnog mora od strane ruskih ratnih brodova i ukrajinskih morskih mina.

U prvih mjesec dana je oko 600.000 tona žitarica krenulo na svjetsko tržište, priopćila je ukrajinska Lučka uprava. Tamo imaju ambiciozne planove da uskoro stotinu brodova mjesečno isplovljava iz Odese i drugih luka.

Ali, put dotle je trnovit. Jer svega je pet brodova do sada došlo do regije Odese da pokupi hranu, od toga jedan pod patronatom UN-a kako bi što prije stigao do Etiopije gdje povijesne suše ostavljaju milijune ljudi na rubu gladi.

Većina brodova koji su isplovili nakon postizanja sporazuma bili su prije toga mjesecima blokirani u lukama. Od sredine kolovoza polako stižu novi brodovi u luke na širem području Odese.

„Vrlo loše ide s potpisivanjem novih ugovora o transportu", kaže nam Pavlo Martišev iz Kijevske škole ekonomije. „Igrači na tržištu ne vjeruju baš Rusima i računaju da bi moglo biti iznenađenja.“

Osiguranja traže mnogo

Recimo, samo dan poslije potpisivanja ugovora u Istanbulu ruske snage raketirale su luku u Odesi.

„Troškovi transporta jako variraju, često u samo jednom danu. Čas ima izvještaja o ruskim napadima u području Odese, ili na luku u Nikolajevu, čas ruski lovci nadlijeću demilitarizirani morski koridor koji je predviđen za siguran prolaz brodova“, kaže Martišev.

Ovaj ekonomist je u ranijoj analizi računao da Ukrajina može doći do dodatnih pet milijardi dolara kroz izvoz žitarica. Taj novac bi svakako dobro došao. Ali, sada Martišev nije siguran da će se optimistična računica ostvariti.

Genadij Ivanov, direktor logističkog poduzeća BPG Shipping, točno zna što je po srijedi. Njegova tvrtka već desetak godina organizira put kontejnerskih brodova do ratom izmučenog Jemena. Kaže, i sada mu je teško uvjeriti brodske kompanije da pošalju brodove do njegovog rodnoga grada Odese.

„Tek mali broj njih stalno radi u potencijalno opasnim regijama poput zapadne Afrike ili Jemena i mali broj je sada spreman ići do Ukrajine", kaže Ivanov.

Za takva putovanja prijevoznici moraju osiguravajućim kućama plaćati premije za rizik. „To na kraju bitno povećava troškove u odnosu na susjedne mirne zemlje poput Rumunjske ili Bugarske", kaže on za DW.

Rusko žito potiskuje ukrajinsko

No, što duže morski koridor bude funkcionirao, to će sve više kompanija biti spremno staviti brodove na raspolaganje. „Kada je potpisan sporazum o žitaricama, osiguranja su očekivala premiju od 4-5 posto vrijednosti robe za sedam dana. Danas je to 1-1,5 posto, ali i to je ipak 200.000 do 270.000 dolara po brodu tjedno“, računa Ivanov.

Brodovlasnici traže dodatni novac za najam broda jer se on dodatno zadržava barem tjedan dana na kontroli u Istanbulu. Uvjet ruske strane bio je da turska vojska ispita svaki brod kako bi se spriječile eventualne isporuke oružja Ukrajini morskim putem.

„Sve to znači da tona tereta iz ukrajinskih luka košta 25 do 35 dolara više nego iz rumunjskih luka", kaže nam Ivanov.

To pak smanjuje dobit izvoznika i ubija otkupne cijene koje dobiva ukrajinski seljak. A to je prednost za najvećega konkurenta na tržištu žitarica – Rusiju. Doduše, i za rusku robu osiguravajuće kuće traže dodatne premije od izbijanja rata.

„Rusija ove godine očekuje rekordnu žetvu s 90 milijuna tona pšenice. Pod ovim uvjetima, ruska pšenica će dominirati svjetskim tržištem. Rusi mogu nuditi i popuste, već su potisnuli ukrajinsku pšenicu s važnih tržišta u Turskoj i Egiptu", kaže Pavlo Martišev.

Slično važi za suncokretovo ulje. „Od početka rata mnoge tvornice u Ukrajini ne rade, pa se umjesto ulja izvoze neprerađene sjemenke što donosi znatno manje deviza", objašnjava ovaj ekonomist.

Prepuni silosi

Stručnjaci procjenjuju da još uvijek oko 18 milijuna tona žitarica čeka u ukrajinskim silosima. To ždere živce posebno farmerima koji uzgajaju kukuruz.

„U rujnu i listopadu stiže nova žetva. Ako se drastično ne ubrza izvoz, onda će nedostajati skladišta za oko deset milijuna tona kukuruza“, kaže Martišev. On traži međunarodnu pomoć i povoljne kredite za male proizvođače kako bi brzo mogli izgraditi privremene silose.

Kada bi sporazum o žitaricama mogao donijeti plodove? Tek kada zapadni partneri pomognu Ukrajini da zauzda zahtjeve osiguravajućih kuća, uvjeren je Heinz Strubenhoff, stručnjak za poljoprivredu koji je ranije u Ukrajini radio za Svjetsku banku.

„Rusija ima interes da i dalje vlada neizvjesnost i da premije na rizik ostanu visoke. EU i SAD moraju naći interes da podrže Ukrajinu kod troškova osiguranja i tako učine njezin izvoz konkurentnim", kaže Strubenhoff.

Ako se to ne dogodi, ukrajinski seljaci bi mogli sijati sve manje pšenice i kukuruza, a sve više uljane repice i suncokreta. A to bi, kaže ovaj stručnjak, na kraju potkopalo nade da ukrajinsko žito može spriječiti glad u Africi i drugdje.