Oprečna mišljenja o NATO-ovom bombardiranju
27. ožujka 2019
Među prvim NATO-ovim bombama koje su 24. ožujka 1999. godine bacili zrakoplovi iz talijanske vojne baze Aviano bile su i one koje su pale na vojni aerodrom Golubovci kod Podgorice. Prva žrtva NATO-ovog bombardiranja iste večeri bio je mladi vojnik iz Beograda Saša Stajić. Poginuo je u vojarni u Danilovgradu.
Ipak, za razliku od Srbije, Crna Gora već godinama službeno ne obilježava godišnjicu bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije, čiji je tada bila dio, a pogotovo od kada je 2017. postala članica NATO-a - kao prva zemlja čiji je teritorij taj savez prethodno bombardirao.
Duboke podjele
I dvadeseta godišnjica bombardiranja pokazala je koliko su po pitanju karaktera tog događaja duboke podjele u crnogorskom društvu. Vlast je poručila da je to bio rat koji Crna Gora nije željela, na koji nije mogla utjecati i koji je doveo do nepotrebnog razaranja zbog politike Slobodana Miloševića.
S druge strane, najjači oporbeni savez Demokratski front ni ove godine nije propustio priliku da optuži tadašnjeg, a i sadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da je 1999. počinio izdaju jer je tijekom bombardiranja obilazio glavne gradove članica NATO-a i molio da se bombardiranje prekine. U vlasti godinama ponavljaju da je upravo to spasilo Crnu Goru od većeg razaranja.
U Crnoj Gori je od NATO-ovih bombi poginulo deset ljudi – devet civila i vojnik Stajić.
„Školski primjer agresije"
Milun Zogović zastupnik je DF-a iz Murina, varošice na sjeveru Crne Gore, koja je najgore stradala u bombardiranju. U najtežem napadu na ciljeve u Crnoj Gori tu je 30. travnja 1999. godine poginulo šest ljudi, među kojima i troje djece.
„Kao Murinjanin imao sam priliku gledati zgarište varoši u kojoj sam rođen. Nažalost, slika ubijenih sugrađana, od čega troje djece iz susjedstva, i zavičaja sravnjenog sa zemljom prva je asocijacija na NATO", kaže Zogović.
On nema dilemu oko toga što je značilo bombardiranje: „Bombardiranje SRJ školski je primjer agresije na suverenu državu. SRJ nije ugrožavala mir i stabilnost bilo koje druge države, a nije imala ni bilo kakve osvajačke pretenzije prema bilo kome."
„Udobno zavaljeni u fotelje na Dedinju"
Ranko Krivokapić, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore, a sada oporbene Socijaldemokratske partije, prije 20 godina bio je sa Đukanovićem dio vlasti koja se oštro suprotstavila Miloševiću. On i danas vjeruje da je ulazak u rat s najjačim vojnim savezom bila pogrešna odluka.
„NATO-intervencija je bila gorka i oštra pouka onima koji su mislili da mogu ratovati protiv čitavog svijeta – udobno zavaljeni u fotelje na Dedinju, dok je običan narod patio i preživljavao najgore dane u svojim životima. Toj politici se sudilo i pred međunarodnim sudovima, ali se protiv nasljeđa te politike moramo boriti i dalje, kako bi sve naredne generacije poštedjeli muke koju su naši građani preživjeli tokom godina ratova, sankcija i bombardiranja", jasan je Krivokapić.
Veleizdaja?
Iz DF-a pak i danas inzistiraju na tezi da je tadašnja vlast u Crnoj Gori odbila braniti zajedničku državu. „Đukanović je tada počinio veleizdaju. Prvo je na Vrhovnom savjetu obrane SRJ glasao za obranu zemlje, a zatim se stavio na stranu agresora. Nije prvi put da se sramna izdaja pravda pragmatizmom", tvrdi Zogović.
Krivokapić, s druge strane, smatra da je tadašnja službena politika Crne Gore, pogotovo državnog parlamenta, bila odgovorna i trezvena, i da je u ključnim momentima izbjegnuto zlo koje se moglo dogoditi kroz međusobni sukob crnogorskih građana koji su podržavali Đukanovića odnosno Miloševića.
Zastave NATO-a u crnogorskim vojarnama
Godišnjicu bombardiranja obilježili su zastupnici DF-a, boračka udruženja i svećenici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. I to je pokazalo duboke podjele u crnogorskom društvu, jer im Ministarstvo obrane nije dozvolilo da polože vijence u vojarnama u Podgorici i Danilovgradu, već je to omogućeno samo roditeljima poginulog vojnika Stajića. Iz DF-a tvrde da je to sramno, a iz Ministarstva poručuju da DF želi skrenuti pažnju sa svoje pogubne politike iz 1999. godine koja je i dovela do gubitka velikog broja života.
U istim tim vojarnama sada se nalaze zastave NATO-a, a Zogović kaže da je Sjevernoatlantski savez, preko marionetske vlasti, „anektirao Crnu Goru": „Građani nisu imali prilike da se izjasne o tom pitanju, jer nije raspisan referendum kao najveća demokratska tekovina. Zanemarivo mala podrška ulasku u Alijansu nametnula je ulazak na mala vrata, snagom političke većine, a suprotno volji građana", tvrdi Zogović.
Sigurnost „u našim rukama"
Ipak, jedna od teza zagovornika ulaska u NATO je i ta da se to upravo radi kako se Crnoj Gori više nikada ne bi dogodilo da „zarati sa čitavim svijetom" i da je više nitko ne bi bombardirao.
„NATO je i formiran sa članicama koje su prije toga bile bombardirane od strane saveznika u Drugom svjetskom ratu. Crna Gora je postala dio zajedničke političke i vojne strukture najrazvijenijih zemalja svijeta i kamo lijepe sreće da je cijela Jugoslavija krenula tim putem pod rukovodstvom Ante Markovića 1990.", kaže Krivokapić.
„Za nas je zalaganje za članstvo u NATO-u prije svega iskaz želje da se o Crnoj Gori nikad više ne odlučuje tamo gdje se mi ne pitamo. Sigurnost Crne Gore ostaje u našim rukama, ali dodatno osnaženi i članstvom u klubu ekonomski, politički i vojno najmoćnijih zemalja planeta", dodaje lider SDP-a.
Zogović, međutim, tvrdi da NATO neće zaštititi Crnu Goru od npr. težnji njenih dijelova s albanskom većinom da se pripoje Albaniji.
Odnos države prema žrtvama
Ono što je problematično u čitavoj priči je to što većina obitelji žrtava NATO-ovog bombardiranja nikada nije dobila ratnu odštetu, jer su tužbe uglavnom odbijene. Od jedne obitelji iz Murina, koja je dobila odštetu, čak je zatraženo da ju vrati.
„Više milijuna eura država Crna Gora je dodijelila kao ratnu odštetu drugim žrtvama, a obitelji stradalih i ranjeni u NATO-ovom bombardiranju nisu uspjele doći do zadovoljenja pravde pred našim sudovima. Država Crna Gora jednostavno ne smije priznati da je NATO bombardirao Crnu Goru i da murinska djeca nisu stradala od elementarne nepogode, nego od NATO-ovih projektila. Kada to nisu smjeli dok nisu bili pod formalnim patronatom NATO-a, čisto sumnjam da će ih sadašnji status osnažiti da makar nazovu stvari pravim imenom, a kamoli nešto više od toga", zaključuje Zogović.
I Krivokapić smatra da potrebno mnogo više pažnje i pijeteta posvetiti svim žrtvama ratova devedesetih, a pogotovo žrtvama iz Murina.
„Zbog toga smo i predložili da se osnuje Istraživačko-dokumentacijski centar pri Skupštini Crne Gore kako bi se na jednom mjestu sakupile sve informacije i trajno sačuvalo sjećanje na naslijeđe ratova devedesetih – koje građani Crne Gore nisu željeli, ali koji su ostavili dosta posljedica", kaže bivši predsjednik parlamenta. Krivokapić zaključuje da se poseban odnos mora imati prema civilima koji su ubijeni tokom NATO-ove intervencije i da se njihovih obitelji i njihove tuge ne smije sjećati samo svakog 24. ožujka.