Crkva iz NDH-zijskih vremena?

Pred novinarima izmoljen očenaš na staroslavenskom – prilično je neuobičajen početak neke konferencije za novinstvo, ali eksponentima Hrvatske pravoslavne zajednice učinilo se primjerenim da time iskažu povijesni dan za njihovu nakanu: kako kažu, početak obnove, a ne osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve. Projekt provodi „grupa vjernika, entuzijasta, ljudi dobre volje kao i subraće katolika, potaknuta teškim stanjem pravoslavlja u Hrvatskoj, koje je proizvela i provela Srpska pravoslavna crkva iz Beograda, upoznata s povijesnim činjenicama,“ objasnio je predsjednik udruge u osnivanju, iguman Jelisej, a povijest, po njima seže, do stoljeća devetog i osnivanja slobodne narodne hrvatske episkopije u Ninu. Oslonac je i u srednjovjekovlju, ali ključni trenutak na koji se pozivaju jest vrijeme Nezavisne države Hrvatske: „Pravoslavlje u republici Hrvatskoj dosiže svoj vrhunac, pravnu i hijerarhijsku cjelovitost 1942. godine,“ napominje Jelisej. Pavelić je, kako bi onemogućio utjecaj Srpske pravoslavne crkve u NDH, osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koju u tri godine postojanja nije priznala ni jedna autokefalna crkva.

Veliki odaziv pristalica, vjernika i svećenika

„Njihovo učenje je problematično, jer oni sebe temelje na organizaciji koja je postojala u NDH“, izjavio je episkop dalmatinski Fotije, koji se pismom obratio predsjedniku Ivi Josipović i ukazao na moguću opasnost njihova osnivanja: „Postoje vjerske zajednice, niču kao gljive poslije kiše, svugdje, na svim stranama. Nemamo mi problem s tim, nego je problem što se Hrvatska pravoslavna zajednica vezuje za taj period i to su na svom sajtu javno u ustvari rekli.“

Internetska je stranica pet godina bila jedini pojavni oblik djelovanja ove skupine, bez imena, telefona i adresa. Posljednjih nekoliko dana, od kako se o njima priča u javnosti, bilježi znatno veću posjećenost, a i stranice se ažuriraju brže nego do prije nekoliko dana. Ako se to zove ažuriranje – jer do jučer je stajalo da je njihov prvi utemeljiteljski sabor održan početkom studenog prošle godine u Ogulinu, a sada se može pročitati da je on bio krajem veljače 2010. u Zagrebu. Toliko o vjerodostojnosti. No, inicijatori kažu da je istomišljenika na njihov virtualni poziv bio nevjerojatan. „Odazvao se veliki broj pristalica, vjernika pravoslavaca, kao i ne baš mali broj pravoslavnih svećenika, među kojima sam se i ja osobno našao,“ kaže Jelisej Lalatović, ekskomunicirani svećenik iz SPC-a i kojega su u Zajednici već odredili za poglavara željene autokefalne crkve. Uz njega se za sada u javnosti jedini pojavljuje i Ivo Matanović, od ranije poznat po idejama oživljavanja ustaštva i kojega u zadarskim kuloarima nazivaju redikulom.

„Ovu samozvanu pravoslavnu crkvu podupiru već nekoliko godina unazad u svojim javnim istupima Ljubo Ćesić Rojs, Ivan Vekić, Ante Kovačević, koji su itekako poznati javnosti po dosta ekstremnim stavovima što se tiče nas Srba,“ kaže paroh Prve parohije daljske Aleksandar Đuranović. „Bitno je spomenuti i to da sve pokreću ljudi koji nisu pravoslavci, već uglavnom su to Hrvati – neću reći katolici, jer pravi katolici vjernici ne bave se takvim poslovima.“

„ Ne treba forsirati crkvu koja podsjeća na NDH“

Ova skupina u Zadru obnavlja NDH-zijski pojam hrvatske pravoslavne crkvenosti i zato je taj pojam problematičan, kaže Peter Kuzmič, rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku: „On je suspektan i s teološkog, i s crkvenog i političkog gledišta. Zanimljivo je da ta inicijativa dolazi iz određenog kraja gdje postoji dosta živi ustašofilni, pa i nostalgičarski, mentalitet.“

Rečenica igumana Jeliseja, koji dolazi iz Crne Gore i priklonjen je struji koja se bori za autokefalnost tamošnje pravoslavne crkve „Nespojivo je s hrvatskim suverenitetom da ingerencije nad pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj ima neka druga država“ naišla je na plodno tlo u, gotovo u pravilu, površnoj i – kada su u pitanju hrvatsko-srpski odnosi – prilično zaoštrenoj forumskoj raspravi koja se razvila nakon objavljivanja članka na nekim portalima. Vjerojatno i zbog toga Matanović ne brine za buduće pripadnike Hrvatske pravoslavne crkve. „Mi očekujemo kroz par mjeseci da će to prijeći nekoliko tisuća. Vjerovali ili ne iz Vukovara ovih dana u jednom danu mi se javilo 17 ljudi. Ovdje recimo u Zadarskoj županiji ima 17 tisuća pravoslavnih Hrvata ili takozvanih Srba.“

Međutim…„Ja ne znam ni jednog Hrvata koji je pravoslavne ispovjedi. U svoje 33 godine života još nisam takve upoznao, tako da mene živo interesira koji su to članovi, koji su to ljudi,“ kaže daljski paroh.

Ali, što ako uistinu postoje pravoslavci koji nisu Srbi i imaju pravo na jednu takvu zajednicu? "U demokraciji, u slobodnom društvu, gdje se poštuje opredjeljenje, savjest svakog pojedinca, normalno da je da Hrvat može biti i pravoslavac, kao što može biti budist ili pak ateist. Ali sumnjivo je odakle to u ovom slučaju dolazi,“ razmišlja teolog Kuzmič.

Gdje naći sredinu između tih sloboda i onih koji očito žele, koristeći upravo to nečije pravo, doći do svog cilja? Kuzmič odgovara: „Treba malo pričekati i vidjeti ako ima dovoljno veliki broj Hrvata koji se osjećaju pravoslavcima, ljudi iz miješanih brakova pa su odlučili biti pravoslavci – to je njihovo pravo, ali ne treba forsirati crkvu koja podsjeća na NDH-zijska vremena, jer kao što je rekao jedan kolega teolog, ono što je bilo ne može se i ne smije obnavljati, jer ono nije bio čin vjerske slobode, nego okrutna režimska prisila.“

Sada je na potezu država i ona se s takvim stvarima ne bi smjela igrati, smatra Boro Rkman iz SDSS-a: „Uvjeren sam da će država naći mehanizam, neću reći da zabrani ne samo osnivanje vjerske zajednice nego i udruge, ali stvar se može u nekom određenom momentu izmaći kontroli. Stvar nije dobra, i ne doprinosi upravo nekom pokušaju uspostavljanja tolerantnih i fer odnosa kakve svi želimo i kojima težimo u Republici Hrvatskoj.“ Rkman je siguran da "ozbiljna hrvatska država, pravno uređena država, neće dopustiti da joj se na posredan, ali vrlo jasan način prišivaju etikete koje su važile za državu koju nitko ne želi da se ponovi.“

Sve samo jeftina medijska pažnja?

Priopćenjem je na priču o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve reagirala i Vladina Komisija za odnose s vjerskim zajednicama. Ustaštvo Komisija nikada nije podržavala, niti će podržavati, kao ni udruženja ili organizacije koje bi zagovarale ideologiju iz vremena NDH, navodi se u priopćenju. „A ja sam uvjeren da će se od takvog ponašanja ograditi i katolička crkva kojoj jedan dobar dio njih i pripada,“ kaže pravoslavni svećenik Đuranović, dok Kuzmič ističe: „Nije u interesu hrvatske demokracije, hrvatskog kršćanstva hrvatske ekumenske situacije da se sad pojavi jedna takva crkva.“ Đuranović misli da ova organizacija neće naići na neki ozbiljniji odjek u javnom životu, kao ni u duhovnom životu. SDSS-ovac Rkman drži da bi trebalo ignorirati takve ideje: „Vjerujem da dvojac izopćenog iz pravoslavne zajednice Jeliseja i gospodina Matanovića u cijeloj priči ne traži ništa drugo nego jeftinu medijsku pažnju kako bi plasirali svoje ideje. Jer ako im dajemo pažnju, podgrijavamo im njihove nade.“

Pri tom Matanovićeve riječi zvuče gotovo paradoksalno. „To nam je Beograd napravio reklamu. Uopće nismo očekivali toliko zanimanje javnosti, kako je to sad krenulo u vrlo kratkom vremenu da nije bilo beogradske televizije, svih novina, svih sajtova.“

Obnovitelji Hrvatske pravoslavne crkve – iako se pozivaju na tekovine NDH, vrlo umješno barataju suvremenim leksikom i nadaju se „da će hrvatska država i svekolika javnost njihovu namjeru doživjeti kao duhovnu potrebu dijela njezinih žitelja, u njoj spoznati čimbenik mira, vjerske i nacionalne tolerantnosti u skladu s europskom praksom.“ Odlučni su, kako kaže Matanović, u jednome: „Na našoj budućoj crkvi, pa makar je i ne imali – i pod bukvom će se održavat mise, al' će se viti hrvatski barjak.“ A tu je sljedeća razina na koju već računa ova skupina „vjernika i entuzijasta“, kako sami sebe nazivaju – objekti Srpske pravoslavne crkve koji bi, vjeruju, trebali pripasti njima. Na to upozorava i episkop Fotije: „Mi za njih imamo vlasničke papire, ali kod takvih ljudi to često nije dovoljno.“

Autor: Tatjana Mautner

Odg.ured: Željka Telišman