Ovog ljeta se Alep predstavlja kao pakao na zemlji, u Sredozemnom moru se utapa sve više izbjeglica, politika niskih kamata ispraznila je njemački mirovinski fond. A o čemu raspravlja Njemačka? O komadu tkanine!
Ovoj zemlji nije potrebna zabrana burke. Sama riječ je pogrešna. Burka – tkanina koja rešetkasto prekriva cijelo lice – u Njemačkoj ne postoji. Postoje žene koje nose nikab, odoru koja prekriva cijelo tijelo i ostavlja samo proreze za oči. Ali njihov broj je beznačajan.
Da ne bi došlo do nesporazuma: burka, nikab i čador su represivni izraz reakcionarne slike žene, na osnovi kojeg se muškarcu daje potpuna vlast nad tijelom žene. No, to je samo simptom. Prisilno pokrivanje je pritom samo jedna strana medalje. Jer nije samo pokrivanje ženskog tijela već i njegovo javno seksualizirano pokazivanje, recimo u reklamama izraz istog shvaćanja žene.
Zato se moramo strasno zalagati za društvo u kojem muško pravo na raspolaganje ženskim tijelom biva zamijenjeno ženskim pravom na samoodređenje. U ovom slučaju to konkretno znači da svaka žena ima pravo odlučiti što će obući.
Bespomoćnost i populizam
Ovako su planovi kršćansko-demokratskih ministara unutarnjih poslova u najboljem slučaju izraz bespomoćnosti. Prema njima neće biti opće zabrane burke, ali će zabrana biti djelomična. Traži se zabrana pokrivanja za volanom u vožnji ili u državnim službama. No, molim lijepo, koja to žena pod nikabom smije sjesti za volan ili se negdje zaposliti? I ovdje su zamijenjeni simptom i uzrok problema. To je potez za publiku, populistički usmjeren ka sljedbenicima Pegide ili Alternative za Njemačku – uoči predstojećih pokrajinskih izbora.
Mi zaista imamo problem. Ukoliko naš zapadni, slobodarski društveni model ne učinimo atraktivnijim od autoritarnih modela, ako smo dogurali dotle da određujemo tko će što oblačiti, onda smo već poraženi u sukobu mišljenja. Veliko obećanje da čovjek smije stremiti ka individualnoj sreći bez obzira na podrijetlo, spol, boju kože ili seksualnu orijentaciju jest suštinsko za naše društvo. Ono bi trebalo biti baklja, a ne tvrđava.