Intervju s Danielom Cohn-Benditom

DLF: Europska komisija je procijenila da Grčka može biti likvidna samo do 8. travnja. U Berlinu je, dakle, pravi show-down. Mi bismo voljeli da možemo čuti kako će razgovarati kancelarka i grčki premijer kada se sretnu kako bi spasili ono što se spasiti može - ne ono što je ostalo od Grčke, već ono što je ostalo od europske ideje. Daniel Cohn-Bendit je 20 godina bio zastupnik Stranke zelenih u Europskom parlamentu! Biste li i Vi željeli osluhnuti razgovor u Berlinu?

Daniel Cohn-Bendit: Što znači oslušnuti, ja si itekako dobro mogu predočiti što će se u Berlinu događati. Kancelarka će u svom stilu, dakle majčinski, dočekati Tsiprasa. On dobro zna da će morati pronaći pravi ton kako bi se stvari odvijale tako da sljedećeg tjedna Grčkoj bude doznačena prva svota od jedne i po do dvije milijarde eura. To je polazna situacija. Kako je i kancelarki i Tsiprasu jasno o čemu je riječ, mora se pretpostaviti da će ishod biti pozitivan.

Nakon svih verbalnih incidenata: s kojim prstom bi njih dvoje trebali krenuti jedno na drugo?

Kažiprstom. Dakle, Tsipras je šef vlade u Ateni i on zna kako stoje stvari s proračunom. Kancelarka Merkel zna da bi za EU bilo fatalno kada se ne bi pronašlo rješenje a Grčkom. Stoga vjerujem da možemo biti opušteni. U protivnom bi to značilo da ni kancelarka ni Tsipras kao političari ne znaju raditi svoj posao.

Borba za što povoljniji kompromis

Rekli ste da grčki šef vlade zna kakvo je stanje u zemlji. Jeste li sigurni da zna? Mnogi u to sumnjaju.

To nije točno. Grčka vlada ima jedan veliki problem: ona zna da je stanje jako ozbiljno. Istovremeno je izabrana da nešto promijeni. Njezino biračko tijelo ima ogromna očekivanja. Stoga njezini članovi pokušavaju što je moguće više pokazati da čine sve kako bi to postigli. Pa to je posve normalno!

Što znači postigli? Vi mislite da oni odugovlače kako bi pokeraški ulog dotjerali do maksimuma?

Ne, to je opet jedna pretjerana formulacija. Ne, oni pokušavaju napraviti pritisak da bi kompromis koji mora biti postignut ispao što je moguće bolje za Grčku.

Ali ne može se reći da pritisak u loncu nije bio visok. On je bio tako veliki da je poklopac skoro odletio. Pitanje je tko mora činiti ustupke? Njemačko, i ne samo njemačko mišljenje je da su na potezu Grci i da oni konačno moraju pokrenuti reforme. Je li krivo tražiti to tražiti?

Ne, nije ali to je pitanje brzine i vremena. Situacija u Grčkoj je takva da postoji ogromno siromaštvo. Kada grčka vlada kaže da mora dati neki signal u smjeru suzbijanja siromaštva, onda je to razumljivo i važno. (...) Koliko je Njemačkoj trebalo da riješi problem utaje poreza - i još ga, kako se može pročitati, nije riješila. Smatram da su reforme koje su prijeko potrebne Grčkoj, ogromne i teško provedive!

Kome ide milijarde pomoći?

Sve te milijarde koje odlaze u Grčku ne idu siromašnim Grcima već idu na otplatu kredita. Što Grci imaju od toga? Ili bolje rečeno tko će sve to morati platiti?

Postoje dvije svote. Svota koju mobilizira Europska komisija i koja direktno odlazi za potrebe grčke privrede. Druga svota, i tu ste u pravu, je krucijalna u cijeloj priči. Recimo da se krediti MMF-a moraju vratiti. Neophodno je da MMF i Središnja europska banka kažu, ok, mi ćemo pomaknuti rokove za oplatu za neke dvije, tri godine kako bi se dobiveni novac mogao direktno investirati u gospodarstvo. U tome je problem. Grci su posljednjih tjedana platili milijardu eura samo za otplatu kredita. To je za Grke nepodnošljivo jer im treba novac za investicije. Dakle, dugoročni krediti sada se ne otplaćuju, ali kratkoročni se moraju već sada otplaćivati i to je problem u cijeloj priči.

Sada sve više raste otpor južnih Europljana protiv politike štednje. Ne samo u Grčkoj, već i u Španjolskoj među pripadnicima pokreta Podemos ili u Francuskoj što se vidi na rezultatima lokalnih izbora. Tamo se Nacionalna fronta, u ovom slučaju desni politički spektar, protivi mjerama štednje, što je protiv zajedničke Europe. Kuda to vodi?

To će dovesti do toga da će se shvatiti da je europska politika dijelom kriva. Mislim da je to problem koji kancelarka ne može odmah uvidjeti. Ali način na koji je vođena politika štednje posljednjih godina je za određene zemlje nepodnošljiv. Smatram da je nepodnošljiva i njemačka javnost koja stalno ponavlja: morate provoditi mjere štednje, a da ne uviđa što to znači za ljude koji tamo žive!

Mjere štednje možda i ne treba održati, ali ugovornih obveza ili u najmanju ruku dogovorenih reformi bi se trebalo držati. Nije li to protuusluga koja se može očekivati od Grka?

Jest, ali i ugovori su dijelom bili pogrešni. Mora se razmotriti jesu li sporazumi koji su sklopljeni bili ispravni. I to je, po mom mišljenju, sada dio problema. Dakle, ako su plaće u Grčkoj smanjene za 30 do 40 posto, onda se više ne može štedjeti. To se mora razumjeti. Pa u Njemačkoj svi polude kada plaće samo stagniraju!