Cilj napada: nuklearka!

U Njemačkoj postoji 12 nuklearnih elektrana sa 17 reaktorskih blokova. 19 reaktorskih blokova, izgrađenih u šesdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, je već zatvoreno. S obzirom da njihov rad nije odgovarao najnovijim sigurnosnim standardima, odavno su skinuti s mreže.

Sigurnost obavijena velom tajni

Neposredno nakon napada na New York 11. rujna 2001. godine, odlučeno je da bi postojeće nuklearne elektrane trebale biti osigurane protiv terorističkih napada. Pitanje je bilo kako to izvesti? Savezna vlada je tada potaknula istraživanje u SAD-u koje bi pokazalo kako se zaštititi od ciljanih padova zrakoplova i projektila oklopnih borbenih vozila. Prijedlozi su bili: pojačanje zida oko reaktorskih blokova betonom debljine od 2 do 3 metra, raspinjanje čeličnih mreža i naprave za zamagljivanje. Što je od toga uistinu izvedeno ne može se točno saznati. Upravitelji nuklearki, veliki energetski koncerni, Ured za izdavanje dozvola i Ured za nadzor, kao i Ministarstvo okoliša i Društvo za osiguranje postrojenja i reaktora šute i ne žele ništa otkriti. Kažu da su to tajne informacije. Jedini izvor su nevladine organizacije poput udruge liječnika IPPNW i Greenpeacea. Obje institucije su provele svoja istraživanja o kojima otvoreno govore. Tako na primjer Tobias Riedl iz Greenpeacea kaže: "Dakle niti jedna njemačka nuklearna elektrana nije zaštičena od pada velikih zrakoplova. Kod starih nuklearki je opasnost još veća, jer su zidovi zgrada pretanki pa bi tamo i mali avioni mogli počiniti velike štete."

Magljenje očiju

U nuklearnim elektranama Biblis A i B, Isar 1 i Krümmel sigurnosno je stanje loše. Zbog toga je Društvo za osiguranje postrojenja i reaktora predložilo da se u zrakoplove za prijevoz putnika ugradi posebna elektronska naprava koja bi automatski promijenila kurs u slučaju da se zrakoplov krene približavati nekoj nuklearnoj elektrani. Umjesto da se dade službena izjava o provedbi tog prijedloga, ponosno se izjavljuje da u blizini nuklearki helikopteri više ne smiju slijetati. 30 kilometara od Karlsruhea vlasnici nuklearne elektrane Philipsburg su započeli s izgradnjom naprava za zamagljenje. Te naprave bi omogućile da cijelo zemljište za 40 sekundi nestane u oblaku dima. No Thomas Riedel smatra da je to glupost: "Ispitivanja su pokazala da zrakoplove mogu navoditi GPS satelitski sustavi, tako da se GPS koordinate ne mogu isključiti. Tim konceptima zamagljenja se problem ne shvaća ozbiljno i oni ne pridonose povećanju sigurnosti." Henrik Paulitz iz organizacije "Liječnici protiv atomskog rata" kaže da i požari mogu predstavljati veliki problem: "Bilo da se radi o požaru koji se širi prema nuklearnoj elektrani ili o zapaljenom transformatoru, požar može izazvati katastrofu."

Stare elektrane, pretanki zidovi

Koliko se tim i sličnim izjavama nevladinih organizacija može vjerovati je upitno, jer vlasnici, pa čak i Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrđuju visoke sigurnosne standarde u njemačkim nuklearnim elektranama. Henrik Paulitz pak kaže da se organizacija za koju on radi poziva na izvještaje i mišljenja službenih stručnjaka a ne na procjene protivnika nuklearne energije. Ako je točno to što tvrde, onda njemačko stanovništvo ne samo da mora strahovati od terorističkih napada na nuklearne elektrane, nego i od prirodnih nepogoda kao što su poplave ili potresi. Prije nekoliko dana je reaktorski blok Biblis B dobio dozvolu da nastavi s radom iako se nalazi na području podložnom potresima. Paulitz to smatra jako neodgovornim:

"Brojke nam sve govore. Biblis B može izdržati podrhtavanje tla do 1,5 metara po sekundi. Stručnjaci kažu da su na tom području moguća duplo jača podrhtavanja, od 3 metra po sekundi. Ta činjenica pokazuje da su zidovi pretanki, a cijevi i nosači preslabi."

Kod elektrana koje su na rijekama je često pri poplavama došla voda u zgrade reaktora. "To je utoliko opasno jer može doći do takozvanog ispada reaktora zbog čega se cijela elektarana mora isključiti iz električne mreže, što može krenuti napoako". Od 1965. je dojavljeno 5600 manjih i većih kvarova koji podliježu obavezi prijave. Stoga se smatra da bi vlasnici nuklearnih elektrana trebali poboljšati opremu kako požari, potresi, poplave ili teroristički napadi ne bi mogli prouzročiti takve kvarove. Čak ih i jedna presuda Saveznog upravnog suda na to obvezuje no jedino ako trošak za vlasnika elektrane nije prevelik i ako je srazmjeran postignutom učinku. Umirujući su rezultati jednog istraživanja o riziku iz 1989. godine, koje je provelo Društvo za osiguranje postrojenja i reaktora: u njemačkim nuklearnim elektranama može doći do teške nesreće tek svakih 33.000 godina.

Autor: Wofgang Dick/Sanja Đukić-Blatarić

Odg. ur. N.Kreizer