Ciganska je tuga pregolema...

Ostave li se po strani stereotipi, na primjer o zapuštenosti, delinkvenciji ili društvenoj neprilagođenosti, o Ciganima se i danas općenito malo zna. Pritom su Romi najbrojnija manjina unutar Europske unije. Kakva su njezina etnička i kulturna obilježja? S kojim je životnim problemima suočena i kako se oni daju riješiti samoorganizacijom ili uz pomoć međunarodnih institucija? Na ta i mnoga druga pitanja pokušat će odgovoriti sudionici konferencije o Romima, što se u organizaciji njemačkog Društva za jugoistočnu Europu, radio-televizije Deutsche Welle i saveznog Ministarstva za gospodarsku suradnju i razvoj upravo održava u Berlinu.

"Ciganska je tuga pregolema, nitko ne zna što se Cigi sprema..." Tako se nekada u Jugoslaviji melankolično opjevavala sudbina Roma i njihov nezavidan društveni položaj. On ni danas gotovo posvuda u (jugoistočnoj) Europi nije ništa bolji. "Moja djeca i djeca ostalih Roma se srame svog porijekla. Jednom prilikom sam razgovarao sa svojom kćerkom i rekao joj da je Ciganka. No, ona za to nije htjela ni čuti. Ta je riječ postala psovka, uvreda i poniženje", pripovijeda Slobodan Savić. Taj 55-godišnjak iz Novog Sada s obitelji već više od desetljeća i pol živi i radi u Berlinu.

Ne uspijevaju pobjeći od predrasuda

On i njemu slični su u Njemačku i druge zapadnjačke zemlje pobjegli pred srpskim ugnjetavanjem, ali se diskriminacije i uvriježenih negativnih predodžbi o Romima ni u inozemstvu nisu uspjeli otresti: "Ima i školovanih ljudi koji se ovdje teško snalaze, ne uživaju punopravni status kao ljudi iz drugih krajeva – samo zbog tih predrasuda." Nije ni čudo, jer Cigani do svijesti prosječnog Europljanina dopiru najčešće u kontekstu kriminala, siromaštva, progona u postkomunističkim državama, getoizacije, izgreda i rasprave o pravu boravka u zemljama EU-a. Bruxelles je prepoznao problem društveno-ekonomske izolacije i stigmatizacije Roma i s njim se u međuvremenu uhvatio u koštac brojnim političkim i gospodarskim mjerama.

Berlinska konferencija jedan je od doprinosa u senzibilizaciji javnosti za ovo osjetljivo pitanje. No, Savić – poučen ranijim iskustvima – ne gaji prevelika očekivanja: "Nas su tisućama godina varali. To je kod Roma izazvalo gubitka povjerenja čak i prema snažnijim organizacijama i ustanovama u Berlinu." Možda bi za promjenu statusa Roma i ne samo u Njemačkoj važnija bila njihova bolja politička samoorganizacija. No, izgledi baš nisu najbolji: "Nažalost gubimo svoju kulturu i jezik. Dok je svima drugima omogućeno da njeguju svoju tradiciju, nama ni to nije pa ni mi sami ne znamo što će biti s nama, a kamoli netko drugi."