"Christiane više nije htjela biti najpoznatiji njemački junkie"

U Njemačkoj je knjiga „Mi djeca s kolodvora Zoo“ dio školske lektire. No 28-godišnja Sonja Vukovic (naslovna fotografija) isprva nije niti pročitala. Pa ipak je Christiane F. i za nju, kao i za veliku većinu Nijemaca, bila pojam. Zato je o njoj željela napisati članak. A od članka je nastala knjiga o kojoj se ovih tjedana puno piše i priča u Njemačkoj.

Deutsche Welle: Jeste li prije nego što ste upoznali Christiane Felscherinow vidjeli kultni film „Mi djeca s kolodvora Zoo“?

Sonja Vukovic: „Ne. Knjigu sam pročitala i film sam pogledala tek nakon što sam godinu i pol već radila sa Christiane. I to premda je knjiga, koja je izašla još 1978. godine, u Njemačkoj odavno dio školske lektire.“

Kako ste onda došli na ideju da stupite u kontakt sa Christiane?

„Na kraju moje novinarske izobrazbe na Akademiji Axel Springer dobili smo zadatak da napišemo priču koju ćemo sami istražiti. Zajedno s jednom prijateljicom sam razmišljala što bi se u tom smjeru moglo napraviti u Berlinu. I onda smo se zapitale: što u stvari danas radi Christiane F.? 2011. se navršavalo 30 godina od snimanja filma. Onda sam pomislila da time imam i neki aktualni povod. Doznala sam gdje Christiane stanuje i pozvonila na njezina vrata. To je bilo u zimi 2010. Ona mi je kroz portafon rekla da joj posjet sada ne odgovara te da ubacim svoju posjetnicu u poštanski sandučić. To sam učinila i pomislila: ništa od toga.

A onda mi se ona stvarno javila. Kao razlog je navela to što nisam zloupotrijebila činjenicu da me je pustila u zgradu. Također nisam ispitivala njezine susjede o tome kako je živjeti pod istim krovom sa Christiane F., a nisam ni vadila njezinu poštu iz sandučića. Nisam ju ni dočekala pred vratima. Sve to je već doživljavala s novinarima.“

Kako ste došli na ideju da iz članka nastane knjiga?

"Naš prvi susret je bio nevjerojatno dojmljiv. Izgledala je divno. Imala je svježe obojanu kosu, lakirane nokte, crveni ruž na usnama, prekrasni kaput. No kada je skinula rukavice, vidjeli su se ožiljci na rukama. To su bili ožiljci njezine prošlosti. Ona je potom pričala sama od sebe, tako da nisam morala postavljati pitanja. Onda smo se više puta našle. Morate znati da sa Christiane nije moguć „normalni“ rad. S njom se ne možete naći recimo srijedom u 15 sati i raditi određeno vrijeme. U stvari se između nas stvorio prijateljski odnos. Zajedno doživljavate stvari, puno razgovarate, ali se i prepirete. Za Christiane je bilo daleko važnije biti dio jedne obitelji. Ona je upoznala članove moje obitelji i moje prijatelje, ja poznajem njezine prijatelje i sina. Mi smo zajedno putovale.

"Imala sam osjećaj da s njezinom životnom pričom mogu ispuniti čitave novine i da to još ne bi bilo dovoljno da prenesem što sam sve s njom doživjela. Zaronila sam u jedan svijet koji nisam poznavala, u svijet s potpuno drugačijim vrijednostima i percepcijama. A kada ni nakon godinu dana nismo bile gotove, rekla sam joj: hajde da napišemo knjigu. A onda smo trebale još godinu i pol za završavanje autobiografije.“

Ona je do tada živjela vrlo povučeno. Zašto?

„Ona se povukla iz javnosti jer joj je bilo teško podnijeti to stigmatiziranje kao „najpoznatije njemačke ovisnice“. Nju su u stopu pratili svi bulevarski mediji. Istovremeno nisu željeli o njoj pisati ništa pozitivno, nego je glavno pitanje uvijek bilo: je li se još drogira ili ne. A onda je 2008. izgubila roditeljsko pravo za svog sina. Tada su novinari doslovce logorovali pred njezinom zgradom i fotografirali njezino uplakano lice. Zbog toga je odlučila da više neće pričati ni s jednim novinarom.“

Zašto se unatoč tome ipak odlučila na objavljivanje autobiografije?

„Ona je željela objasniti što osjeća i koliko je patila zbog te pažnje javnosti. Knjiga bi trebala također ljude senzibilizirati za pitanje koliko stigmatiziranje ovisnika utječe na njihov proces ozdravljenja. Christiane je nakon objavljivanja knjige „Mi djeca s kolodvora Zoo“ stalno živjela u nekoj osobnoj ambivalentnosti. S jedne strane se morala boriti protiv ovisnosti, a s druge je upravo ta ovisnost bila to zbog čega se javnost za nju zanima. Njezin život je i danas obilježen ovisnošću. Ona sudjeluje u programu za liječenje, zato svaki dan mora liječniku kod kojeg dobiva zamjenu za drogu. Ona je smrtno bolesna. Ima Hepatitis C i cirozu jetre koja je neizlječiva.

Knjigom je također željela upozoriti na to da je opasnost od droga veća nego ikada te da se scena promijenila. Danas ovisnik ne mora izgledati kao netko od „djece s kolodvora Zoo“. Vi na Vašem bankaru ili učitelju Vašeg djeteta ne možete odmah primijetiti ako je ovisnik. A to ne znači da se droge manje konzumira. Upravo suprotno, to pokazuju i znanstvene studije. Ono što se promijenilo je da danas postoje programi za prevenciju i odvikavanje, dijeljenje sterilnih igala narkomanima. Ima i sve više ljudi koji mogu voditi kako tako normalan život unatoč ovisnosti.“

Pa ipak se dobiva dojam da povodom objavljivanja Vaše knjige medije najviše zanima privatni život Christiane F.?

„Vjerujem da će se ta tema polako razvijati. Trenutačno svi žele najprije znati, je li živa i kako živi. Nadam se da će iz toga nastati i politička rasprava. Kod nas su se već javile brojne grupe i udruge za ovisnike. Imam dojam da se polako počinje više raspravljati o toj temi.“

I još jedno pitanje za kraj, nevezano uz Vašu knjigu. Sudeći po Vašem imenu imate slavenske korijene?

„Moja majka je Njemica, a otac je podrijetlom Crnogorac. No moj djed je zbog bake odselio u Mitrovicu, pa je i otac odrastao tamo. A on je pak u Njemačku došao radi moje majke. Na žalost, ne govorim srpski. Kada sam bila mala, mom ocu su rekli da djecu zbunjuje ako ih se uči istovremeno dva jezika. Danas znamo da to nije tako.“

Sonja Vukovic je novinarka i spisateljica. Za svoj novinarski rad odlikovana je nagradom Axel Springer i Grimme-Online-Awardom. Rođena je 1985. godine kod njemačkog grada Aachena. 10. listopada je zajedno sa Christiane Felscherinow izdala knjigu "Moj drugi život".