Britanski buvljak na drugom kraju Europe

Zvuči suludo, ali je ipak istinito: svake zadnje subote u mjesecu brojni doseljenici iz zapadne Europe odlaze na „britanski buvljak“ u bugarsko selo Kranevo na obali Crnog mora. Većinom su to Britanci, ali ima i drugih zapadnih Europljana koji su odlučili svoje „zlatne godine“ provesti na bugarskoj obali.

Frank iz Norwicha primjerice već deset godina živi u selu Sokolovu. Visoki koštunjavi Englez stoji u redu pred žuto-crvenim kamionom koji prodaje britansku hranu. „Ljudi su okay, neki čak jako ljubazni. A cijene su jako pristupačne. Rad je ovdje jeftin, a ja imam cijelu kuću na kojoj treba puno raditi."

„A hrana? Sviđa li Vam se?“

„Ne. Ne jedemo bugarsku hranu, mi ovdje idemo u kupovinu, kupujemo britansku hranu."

„A voće, povrće? Bugarska je poznata po tomu“, napominjem ja.

„Povrće i voće, to kupujemo u Lidlu u gradu“, kaže Frank.

Kako i pristoji pravom Britancu, najvažniju temu on ne propušta: vrijeme. Zimi je ovdje, na sjeveroistoku Bugarske jako hladno i vjetrovito, žali se on. Ali, ni u njegovoj domovini nije u to vrijeme toplo, podsjećam ja, i još često pada kiša i isto tako puše vjetar.

„Tu ste u pravu", kaže Frank  i ulazi u mobilnu trgovinu u kojoj su na policama britanski proizvodi. Možda će kupiti i limenku „Spama“- tipičnog britanskog mesa u konzervi koje još uvijek izgleda kao u skečevima legendarne serije Monty Python.

Nudi se sve moguće

Na tržnici je još desetak štandova. Nudi se sve moguće: posuđe i pribor za jelo, škare za orezivanje vrta, noževi, pile, brave, igračke, odjeća. Ispred jednog Peugeota belgijskih registracijskih oznaka jedan bračni par je izložio metalne kutije, instalaterski materijal i alat. Njih dvoje međusobno razgovaraju flamanski i ugodno su iznenađeni kad im se obratim na njihovom materinskom jeziku, koji sam naučio u njihovom gradu Gentu.

„Danas puno Bugara živi u Gentu, a mi smo preselili u Bugarsku“, kaže smijući se Elka van Hulse, koja je kod kuće radila u pošti i kao čistačica. Kako se sad osjeća u Bugarskoj?

„Dobro, jako dobro! Od 2000. mi gotovo cijelo vrijeme živimo ovdje, meni se sviđa ova zemlja“, kaže oduševljeno.

„A što Vam se najviše sviđa?"

„Hm, … čist zrak, mir. Ovdje moji živci uopće nisu napeti. A u Belgiji je život jako naporan i živcira me. Samo stres! Kod kuće je život i jako skup, puno poreza… Bugarska je u tom pogledu pravi raj na zemlji", dodaje ona.

Ova Belgijanka misli na nisku poreznu stopu u Bugarskoj od 10 posto na sve. Možda zato i njezin sin provodi većinu vremena u Bugarskoj. Ali, on živi u jednom velikom gradu, dok su Elka i njezin muž kupili kuću u obližnjem selu Izgrevu.

Ljudi u Bugarskoj su jako ljubazni, priča Elka, a i hrana nije tako egzotična nego gotovo ista kao u Turskoj ili Grčkoj. Ipak, ona i dalje kuha na belgijski način, primjerice „Waterzooi“ (flamansko varivo, op. ur.), tako su navikli.

Dosta im je Njemačke

Na štandu obitelji van Hulse jedan muškarac razgleda ponudu. Nijemac Peter živi u selu Caričino, više ne želi reći. Nema volje za razgovor. Srećom, uskače jedna pričljiva Bugarka, koja na susjednom štandu prodaje odjeću.

„Ja sam iz Vrace, ali udana sam za Nijemca. Godinama smo živjeli u blizini Bayreutha."

Što je radila u Njemačkoj, pitam naravno.

„Što sam mogla raditi? Radila sam kao spremačica. Ali o tomu ne želim više ništa čuti, ništa!“

Ona ne želi više čuti ni za Njemačku. „Samo još Bugarska, ništa drugo!“

Trgovanje na britanskom buvljaku u Kranevu moglo bi biti – blago rečeno – malo intenzivnije. Jedna Engleskinja (s maskom) kupuje rajčice, koje stavlja u auto bugarskih registracijskih oznaka, ali s volanom na desnoj strani. Ni ona ne želi razgovarati s uključenim mikrofonom, kaže da joj se žuri. Pored nje upravo parkiraju dva motocikla (jedan je čak Harley-Davidson). Njihovi vozači odmah odlaze u gostionicu pomalo mediteranskog imena „Bistro Elios“.

„Oni očito nisu bili zainteresirani za trgovanje“, kaže moj prijatelj Ogi kad sam mu pričao o izletu na Crno more. „Većina dolazi zbog te gostionice kako bi zajedno popili koju čašicu.“

To bi moglo biti točno. Pa ipak se s poštovanjem može zaključiti da su Britanci pametno smislili ovaj praktični oblik socijalizacije. Britanci znaju živjeti u tuđini, živjeti s onim stranim – a ipak ostati Britanac.