Braća razdvojena u prijateljstvu

Nakon godina stagnacije intenzivira se dijalog zapadnih i istočnih kršćana. Ponovno se sastaju papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej, poglavari Rima i Carigrada. Dvije crkve su se rastavile 1054. u svađi. Otada se (sve do sada) nije dogodio cijeli niz zajedničkih susreta.

Ponovni susret dvojice crkvenih poglavara idući vikend na važni pravoslavni blagdan svetog Andreja u Istambulu je stvarni crkveni povod za Papino putovanje u Tursku. Sigurno će važni biti i politički razgovori u Ankari, obzirom na nasilje i teror u Siriji i Iraku. U Istambulu će mnogi promatrači pozorno pratiti posjet Franje Aji Sofiji i njegove riječi upućene muslimanima. Ali ponovno približavanje istočnih i zapadnih kršćana je doslovce projekt stoljeća koji je počeo prije 50-tak godina. Nema sumnje, sigurno će još za njega trebati puno vremena i teško da će ga se okončati tijekom pontifikata sadašnjeg Pape.

"Istočna šizma"

Formalno su takozvana Latinska i Pravoslavna crkva podijeljene 1054. godine. "Istočna šizma" tada je označila vrhunac višestoljetne svađe. Zapadni i istočni kršćani žive u drugačijoj pobožnosti, drugačijim kulturama, različitim, često suprotnim političkim sustavima. Tu je "cijena" 1.000 godina otuđenja.

Senzacionalno je zato bilo kada je Papa Pavle VI. u prosincu 1963., na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.), najavio svoje skoro putovanje u Jeruzalem gdje se trebao sastati s vrhovnim poglavarom Istočne crkve. Prvo inozemno putovanje pape novog doba je ciljano bilo usmjereno prema - pravoslavlju. Susret "obojan" crkveno-političkom dramatikom: "Na obje strane bilo je otpora, tako da kratko uoči susreta nije bilo jasno hoće li ga uopće biti", piše Matthias Kopp prisjećajući se tadašnjeg susreta u svojoj knjizi "Franjo u Svetoj zemlji".

Posjet, a ne ekskomunikacija

Susret Pavla VI. s carigradskim patrijarhom Atenagorom u siječnju 1964. imao je vrlo konkretne posljedice. Koncem 1965. obje strane su ukinule međusobnu ekskomunikaciju između patrijarha Carigrada i Rima. Otada traje katoličko-pravoslavni dijalog, koji je ipak u posljednjih 20 godina postao sve kompliciraniji. Pa ipak, službene delegacije su se uvijek iznova posjećivale, uglavnom za vrijeme blagdana apostola Petra (Rim) 29. lipnja i Andreja (Carigrad) 30. studenog.

Vatikanskoj crkvenoj diplomaciji ni za vrijeme Ivana Pavla II. (1978.-2005.) a ni tijekom Benediktovog pontifikata (2005.-2013.) nije uspjelo organizirati ponovni susret s pravoslavnim "pandanom" Pape iz Carigrada, današnjeg Istambula. Do toga je došlo tek tijekom Franjinog hodočašća u svibnju ove godine. I to s nekoliko zajedničkih termina na različitim mjestima u Jeruzalemu, te zajedničkom, emocionalnim ekumenskim misnim slavljem u bazilici Isusova rođenja. Obojica su doprinijela uspjehu tog susreta.

Već nakon izbora Franje za papu u ožujku 2013. Bartolomej je kao prvi (uopće) patrijarh Istočne crkve otputovao na papino ustoličenje u Rim. Možda ga je dojmilo kako se novi "šef" predstavio u Vatikanu, očito manje pod utjecajem europskih dogmi nego njegovi prethodnici: kao "rimski biskup", a ne kao papa. Nitko gotovo nije ni registrirao da je Bartolomej dva tjedna kasnije, opet bio u papinom društvu kada se Franjo sastao s izraelskim predsjednikom Šimonom Peresom i palestinskim vođom Mahmudom Abbasom na molitvi za mir u Vatikanskim vrtovima.

I sad Istambul, Carigrad, taj crkveno-povijesno tako važni grad. 74-godišnji Bartolomej uoči susreta sa 77-godišnjim Franjom priča o "osobnom prijateljstvu" koje ga povezuje s Papom. Njihov ponovni susret će dodatno pozitivno utjecati na odnose dviju crkava, dodaje. Najvažniji patrijarhov predstavnik u srednjoj Europi itekako vidi nove perspektive za cjelokupnu ekumenu. Svaki od tih susreta Franje i Bartolomeja su od velikog značaja, kaže za DW Augustinos, metropolit u Njemačkoj: "Ekumenski je patrijarhat često u povijesti ekumenskog pokreta igrao predvodičku uligu". Hoće li do tog pokreta i doći, moglo bi se nazrijeti najranije na svepravoslavnoj sinodi koja je planirala za 2016. godinu i koja bi, između ostaloga, trebala spojiti razgovore pravoslavaca i katolika.

Politička dimenzija

Neka sad nitko ne kaže da se kod ove teme radi samo o "folkloru" bez političke relevantnosti. Pogotovo za Europu je značajan intenzivni dijalog između katolika i pravoslavaca. Političke linije sukoba na Balkanu su zapravo još uvijek sukobi uzduž starih konfesionalnih granica. Otuđenje između Moskve i Zapadne Europe koje se događa u posljednje vrijeme i razvoj u Ukrajini podsjećaju na ranije, religiozno utemeljene sukobe.

Od političkih promjena na istoku Europe jačanje onih crkava u istočnoeuropskim zemljama koje svoje obrede slave na pravoslavni način ali priznaju Papu kao svog vrhovnog poglavara otežalo je razgovore na "stručnoj" razini. Tek je Benedikt XVI. osjetio povrijeđenost na pravoslavnoj strani i potrudio se oko boljeg razumijevanja. Franjo je nastavio tamo gdje je Benedikt stao. Postojeće prepreke ostaju anti-ekumenizam, još uvijek prisutno nepovijesni način razmišljanja na pravoslavnoj strani i nacionalizam. Baš zbog toga je danas dijalog zapadnih i istočnih kršćana tako važan.