Braća Grimm iz mašte

Zovu se Jake i Will i putuju Njemačkom s početka 19. stoljeća, zarađujući novac istjerivanjem duhova i egzorcizmom ili, kako je to objasnio Terry Gilliam – režiser koji se već dokazao upečatljivim filmovima «Brasil» i «Dvanaest majmuna» – vrlo dobro se zabavljaju na račun svojih praznovjernih sunarodnjaka.

Naravno da braća Grimm nisu bili istjerivači duhova, a nisu ni krstarili zemljom kako bi od jednostavnih ljudi iz naroda slušali bajke i legende koje su se prenosile s koljena na koljeno. Veći dio mukotrpnog posla u sastavljanju priča odvijao se za pisaćim stolom u Kasselu, tvrdi dr. Bernhard Lauer, voditelj tamošnjeg Muzeja braće Grimm: «Prije braće Grimm bajke su se prikupljale prvenstveno u Italiji – mislim tu na Straparolijevih ‹30 ugodnih noći›. Ili na poznatu zbirku ‹Lo cunto de i cunti›/‹Bajka nad bajkama› napuljskog dvorjanina i pisca Gianbattiste Basile. Iz Italije je tradicija krajem 17. stoljeća prenesena na Francusku – i tamo su se održale bajke koje su kasnije postale poznate i tipične za braću Grimm, kao što su ‹Crvenkapica›, ‹Pepeljuga› ili ‹Trnoružica›. No, zbirka braće Grimm objedinjuje ukupnu tradiciju bajkovitih pripovjedaka svih naroda i zemalja u doba romantizma s početka 19. stoljeća. I iz toga se razvio njihov revolucionarni značaj.»

Gilliamova vlastita bajka

Terry Gilliam uopće i ne pokušava realno prikazati braću Grimm. Prije ih postavlja u središte svoje vlastite bajke, tako što dvojicu mladića sučeljava sa svim onim lijepim i strašnim figurama iz priča koje su zapisali: «Jacob, igra ga Heath Ledger, u našem je filmu romantični sanjar», priča redatelj. «On prikuplja priče i čvrsto vjeruje u njih. Njegov brat Will, igra ga Mat Damon, prije je šarmantni nasrtljivac, kojemu do bajki uopće nije stalo. On to sve drži zabludama – doduše vrlo unosnim.»

«Mislim da Grimmove bajke ne bi bile toliko kvalitetne, da nije bilo i te njihove poetske naravi, koja počiva na tim romantičnim uzorima», smatra Lauer. «S druge je, pak, strane vrlo precizna znanstvena osnova bajki, koja je različita od recimo Hansa Christiana Andersena. Andersenove su bajke bile umjetne, većinom su plod njegove mašte. Grimmovi za svaku svoju bajku imaju precizan usmeni ili pismeni izvor.»

Grimmovi su ostavili prostor za maštu

Jacob i Wilhelm Grimm od početka su uspoređivali različite verzije neke priče, iz kojih su destilirali bajku – relativno kratak pripovijedački tekst ograničili su na ono najbitnije, a svjesno su se odrekli detaljnih opisa i bilo kakve psihologije: «Nije rečeno što je Snjeguljica konkretno nosila na sebi ili kako se odjednom pojavila vještica. Kao ni to je li dvorac bio barokni ili gotički. Vještica je uvijek zločesta, junakinja bajke uvijek lijepa, a njezin junak uvijek pametan i hrabar. To ostavlja puno prostora za maštu pa i za maštu umjetnika», objašnjava direktor Muzeja braće Grimm.

Pokazale su to opere, igrani i crtani filmovi koji su nastali na predlošku Grimmovih bajki. Potaknule su konačno i Terryja Gilliama da nam u filmu pred očima prošetaju svi likovi iz bajki koji su nam se duboko usjekli u maštu: «Bajke nam pomažu da se suočimo s vlastitim strahovima i tamnim fantazijama. I pomažu nam da sačuvamo vjeru u to da stvari mogu završiti dobro. Tko se jednom bavio bajkama, tog više nikad ne može uplašiti stvarnost», drži ovaj američki redatelj.

Dio svjetske dokumentarne baštine

«Danas su Grimmove bajke prevedene na više od 160 jezika cijeloga svijeta, a svake se godine pojavljuje neki novi jezik – ove smo godine dobili poštu iz jedne od najgorih kriznih regija, iz Abhazije, kao da tamo u ratno vrijeme nemaju ništa bolje za raditi nego prvi puta na abhazijski prevoditi Grimmove bajke. To pokazuje da su one danas proširene u cijelome svijetu», naglašava dr. Bernhard Lauer.

I ako nisu umrli – žive još i danas. U svakom slučaju osigurale su dugovječnost, jer UNESCO je bajke Jacoba i Wilhelma Grimma uvrstio u svjetsku dokumentarnu baštinu.