1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Božić ljepši sa skromnijim poklonima

Suzanne Cords8. prosinca 2006

Svake godine pred Božić mnogi ljudi u Njemačkoj dospiju u hektiku i s prpiremama za slavlje nađu se u vremenskoj stisci. Harmonija u obiteljima bude poremećena, ljudi postanu agresivniji. Nerijetko nakon kupovanja poklona na brzinu slijedi frustracija.

https://p.dw.com/p/9ZtX
Djeca mogu biti sretna i bez skupih poklona.
Djeca mogu biti sretna i bez skupih poklona.Foto: dpa

Primjerice kad se pokloni nekome ne sviđaju ili kad djeci ne mogu biti ostvarene želje za preskupim poklonima. Ali, ima i obitelji koje Božićno vrijeme koriste kako bi više pažnje posvetili jedni drugima, zajednički prave božićne ukrase, peku kolače ili pjevaju božićne pjesme. Suzanne Cords je posjetila dvije obitelji s različitim očekivanjima.

«Upravo pečem makrone od kokosa, to su naši najdraži božićni kolači. Djeco hoćete li valjati tijesto? Hoćemooooo! Mama, moje zvono je gotovo.»

Kod obitelji Kura danas se peku kolači. Mama Karin valja tijesto, a trogodišnje blizanke Mila i Mathilda ga izrezuju kalupima. U maloj udobnoj kuhinji opojno miriše, na prozorima vise zvijezde od slame koje su same napravile, na vratima hladnjaka su crteži Isusa koje su napravila djeca.

«Božićno vrijeme za nas ne donosi stress jer nama nisu važni pokloni i sav taj konzum. Odrasli ionako ne dobivaju ništa, djeca dobivaju nešto što žele da im donese mali Isus, a to je obično neka sitnica. Nama je važnije da u predbožićno vrijeme skupa pjevamo, skupa pravimo nakit, pečemo kolače, da na Badnjak idemo na Dječju misu, zajedno se igramo i jednostavno imamo vremena.»

Sasvim drukčije je u božićno vrijeme kod obitelji Vollmer. Majka Marion upravo iznervirana stiže iz grada:

«Odvratan je ovaj teror s božićnim poklonima. Djeca žele samo poklone, inače za njih nije Božić. I onda mi popuštamo tom teroru, i pokušavajući nabaviti poklone idemo u neke robne kuće u kojima te gotovo zgnječe u gužvi. Vjerojatno ćemo kao i svake godine predzadnjeg dana dobiti najjadniji božićni bor, jer to ranije ne uspijemo obaviti. Onda se bor mora postaviti, pa su stepenice pune iglica što otpadaju, dok to glupo drvo konačno bude postavljeno u stalak, a onda je u međuvremenu juha zagorjela, i tako dalje, i tako dalje. To uopće nije lijepo.»

Unatoč tomu Marion Vollmer se svake godine izlaže tom stresu jer želi ispuniti želje svojoj djeci. A njih nije lako ispuniti 10-ogodišnjem Nicku i 12-ogodišnjem Timou.

«Bez poklona je to polovičan Božić, ma ne, ni četvrtina, osmina, naprosto ništa.»

«Ja želim vlastiti kompjutor i play-station, kompjutor može koštati do 1200 eura, play-station do 300 eura.»

Želje djece obitelji Kura puno su skromnije. Mathilda želi kolica za lutku, Mila naljepnice s konjima. Ali, i kad blizanke porastu i želje postanu veće, otac Juergen neće se izlagati ludilu s poklonima:

«Već sam kao stric doživio da konzumni stres može upropastiti obiteljsko slavlje, da netko ne bude zadovoljan poklonom, netko dobije vrijedniji poklon, drugi ne dobije što je želio i zato to ne želim pogotovo ne kao otac. Toga neće biti. Mi nastojima poklanjati što je moguće manje i što je moguće svrsishodnije.»

Obitelj Kura već se veseli Badnjaku i uvježbava pjevanje.

Marion i njezin muž Carsten Vollmer groze se od pomisli na Badnjak jer za njih Božić već godinama znači samo jedno: čisti stres.

«Djeca su fiksirana na poklone, raspakiravanje traje pet minuta, a pakiranje tri sata, inače je puno stresa s kupovinom, pripremom jela, nekog duhovnog doživljaja nema. Ja se veselim kad prođe Božić.»