Bosanske kokice u Beču
26. srpnja 2015„Kada smo rekli da za trgovinu tražimo lokaciju u strogom centru grada, svi su nam se smijali. Jedni su rekli da tamo nikada nećemo naći prostor, drugi da je preskupo, treći da je konkurencija prejaka, a četvrti da pogotovo stranci u prvom bečkom okrugu teško dobiju lokaciju jer su ta mjesta navodno rezervirana za takozvano domicilno stanovništvo. Međutim evo, trgovina je u pješačkoj zoni u strogom centru grada. Mi i dalje smatramo da je našim kokicama upravo tu i mjesto, a posao se pripremamo proširiti i na Ameriku. A oni neka i dalje misle da ovo nije mjesto za nas“, smije se Emina Mandžuka u uredu „Popcornera“ iza istoimene prodavaonice. Na stol postavlja nove uzorke kokica koje je u zadnjih nekoliko mjeseci smislila njena sestra Sanela. „Sad ćemo ih još jednom testirati. Mi ovdje često doručkujemo kokice, bit će to još jedan obilan poslovni doručak“, smije se Emina i pali uređaj za kavu.
Bez glutena, sa jagodom i đumbirom
Zajedno sa sestrom Sanelom, Emina Mandžuka već je nekoliko godina na čelu manufakture Popcorner koja u Beču proizvodi i prodaje biološke kokice za koje kažu da su jedinstvene na cijelom austrijskom tržištu. Za kokice se koristi isključivo kukuruz iz biološke proizvodnje, baš kao što su to i začini i arome koje kokicama daju specifičan ukus. Od onih sa vanilijom i vasabijem, pa do onih sa metvicom ili đumbirom. U svakom slučaju bez laktoze i bez glutena.
Popcorner kokice prodaju se u nekoliko tržnih centara u Beču, u prodavaonicama jednog austrijskog trgovačkog lanca, a odnedavno i u određenim kinima. Već to se u bečkim poslovnim krugovima tumači kao veliki uspjeh, ali sestre Mandžuka kažu da na tome ne žele stati te da trenutno naveliko pripremaju i ekspanziju u Ameriku. „To bi trebala biti zaista velika stvar. O detaljima ne možemo govoriti jer još čekamo na neke potpise i ugovore. Ali stvar izgleda dobro i mogla bi biti veliki uspjeh“, objašnjavaju sestre Mandžuka.
Bio-kokice za trudnice
Pri tome je njihova ideja sa bio-kokicama na početku bila sasvim mala i zapravo samo lična inicijativa koja je trebala ostati u privatnim krugovima. „Sve je počelo sa mojom trudnoćom“, priča Sanela Mandžuka. „Tada sam posebno pazila na ishranu, a te slatke bio-kokice su mi se izuzetno sviđale. Kako ih u Beču nije bilo, sestra mi ih je donosila iz Njemačke i Švicarske. Kako kokice nije baš najjednostavnije transportirati, u jednom trenutku mi je rekla da ih sama sebi pravim, što sam ja onda zaista i pokušala.”
Ti pokušaji trajali su onda dobre dvije godine, ali se nakon toga rodila i poslovna ideja o manufakturi i direktnoj prodaji. „Sestra se već ranije bavila biznisom pa je onda ona preuzela taj dio posla, dok se ja bavim kreativnim dijelom: osmišljavanjem novih proizvoda, dizajnom i komunikacijom. Mislim da je izuzetno važno znati tko što dobro radi i tko je za što zadužen. Po meni je to osnovni preduvjet za uspjeh“, smatra Sanela.
Poslovna iskustva, oštri pregovori
Sestrina iskustva iz poslovnog svijeta posebno su posljednjih godina bila od koristi kada je njihova manufaktura imala nekoliko, kako kaže Sanela, ozbiljnih i teških pregovora. Najprije je jedan dobavljač objavio stečaj te je zbog nenaplaćenog novca ista sudbina nakratko prijetila i njihovoj manufakturi kokica.
Nakon toga uslijedila je tužba jednog velikog europskog koncerna koji im je osporavao ime. „Oni su nas tužili i ja sam se bila prepala kada sam dobila pismo od advokata, jer nisam znala što da radim. Moja sestra je, s druge strane, bez problema odgovarala na pisma koja su stizala i iz Berlina i iz Pariza i iz New Yorka. Mislim da je strategija tog koncerna bila da nas što više preplaši. Zahvaljujući mojoj sestri to im ipak nije pošlo za rukom i mi smo ime uspjeli i zadržati i zaštititi“, kaže Sanela. U međuvremenu i ona oštrije pregovara sa poslovnim partnerima. Vremenom se, objašnjava, čovjek i na to navikne i sraste sa biznisom kojim se bavi.
Problemi žena i doseljenika
A prilika za skupljati iskustvo i naučiti oštriji poslovni nastup bilo je više nego dovoljno. „Zaista je bilo dosta stvari sa kojima smo se morale boriti i dosta zastrašivanja, da tako kažem. Prvo vam kažu da djevojčice poput nas nemaju šanse da dobiju lokal u centru. Onda se borite s tim takozvanim autohtonim stanovništvom jer vam i oni kažu da vam zapravo nije mjesto u centru grada i kako imate tu neku doseljeničku pozadinu. Onda vas tuže zbog imena, a sa svim tim se borite dok ste istovremeno samohrana majka – za to zaista trebaju jaka i široka pleća. Ali kad sve to prebrodite i kada sve dobro organizirate, onda je radost uspjeha još veća“, kaže Emina.
A sestre Mandžuka sve su očigledno dobro organizirale i sad se iz rodnog Sarajeva preko Beča spremaju na skok preko Atlantika. Kažu kako je tajna njihovog uspjeha u tome što su dobar kolektiv i što jedna u drugu imaju puno povjerenje. A u poslovanju su podijelile sfere djelovanja. „To je osnovno, da svako radi oni što najbolje zna i da postoji jasna vizija u koju se vjeruje”, kaže Emina Mandžuka. “A kada to imate, onda je potpuno nebitno tko ste, što ste i odakle dolazite!”