Borba za vodu - protiv pohlepe i Europske komisije

Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila "smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti" komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na "otvaranje tržišta" - drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada - i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti: nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela - četiri puta!

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta komuna je "otvorila tržište" svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% - i sve veći račun stiže svake godine!

I Velika Britanija je, u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatizirala i vodoopskrbu. Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% - i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustraje na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestleu zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi "građani uvidjeli vrijednost vode koju piju".

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde...) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol - države ili komune, zamjenjuje drugim - nekoga koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari - trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba - možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u povijesti se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

Right 2 Water

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja - ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije! Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržava samo stotine tisuća građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade - pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prijestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu. Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije "mogle biti" izuzete vodoopskrbe koje 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolici.

Bruxelles jednostavno - laže!

Problem jest - kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor - taj ustupak Bruxellesa je tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Heide Rühle upozorava kako se i ta "promjena" u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti - skupljaju se potpisi samo građana Europske unije.

Ali, nakon 1. srpnja, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.