Bolje u Tuzli nego u Njemačkoj

„Kap je prelila čašu kada u kolovozu 2015. godine nisam bio u mogućnosti obitelji osigurati elementarne potrebe. Djeci sam morao reći 'nemam'", kaže A.K. iz Tuzle čija se čaša, kako kaže, punila od 1996. godine. „Mogućnost napredovanja, bez obzira na fakultetsku obrazovanost, nisam imao jer nisam politički podoban ni za koga", nastavlja naš sugovornik koji želi ostati anoniman.

A.K. je jedan od velikog broja državljana Bosne i Hercegovine koji su se odlučili za odlazak u inozemstvo. S obzirom da Njemačka u BiH slovi kao zemlja blagostanja, A.K. se kod poznanika i prijatelja počeo raspitivati o načinima zapošljavanja. „Bilo je teško. Posebno jer nisam znao njemački jezik", priča A.K. Kada je ipak počeo razmišljati da je odlazak u Njemačku nemoguća misija, „dogodilo se čudo". Dobio je ponudu da radi kod, kako kaže, „rodičinog muža", vlasnika manjeg poduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata. „Pitam ga što se tu radi, a on kaže: 'ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg'."

Od poslodavca u BiH, kod kojeg mu je plaća kasnila, A.K. dobiva godinu dana neplaćenog odsustva i početkom studenoga 2015. godine dolazi u München u kojem počinje njegova „njemačka priča".

Početak „njemačke priče"

Dolaskom u München upoznaje radnika koji je preko rodbinskih veza došao neposredno prije njega. „Momak od 28 godina koji puca od snage i vedrine", kaže A.K. i dodaje: „Gazda je s nama bio prva dva tjedna dok me nije upoznao sa svih 25 objekata, jednom školom i četiri ureda na različitim mjestima u Münchenu koje smo održavali."

Radno vrijeme A.K. je počinjalo u 8:00, a završavalo u 20:00 sati. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo. „Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio."

A.K. je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu. „A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata", prisjeća se A.K.

Snijeg je u siječnju 2016. godine u Münchenu neprekidno padao tri dana. „Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: 'Ne znate vi što je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu'?"

Šuti i radi

A.K. je, kako kaže, bio sretan što je imao radnog kolegu s kojim se dobro slagao. „Savršeno smo se pomagali, dopunjavali, organizirali, izvlačili jedan drugog iz depresivnih momenata, da je bilo koji od nas dvojice bio drugačiji, ne bismo izdržali te uvjete rada niti mjesec dan."

„Ni ja ni moj kolega nismo imali vremena upisati školu njemačkog jezika. Posao nam nije dozvoljavao. Samim tim nismo mogli ni tražiti drugi posao", pomalo pod utjecajem gazdine rečenice “Ne znate vi što je Njemačka", priča danas razočarani Tuzlak.

U zimskom razdoblju A.K., zbog radnih obveza, nije bio u prilici posjetiti obitelj u BiH. Nakon zime i čišćenja snijega došle su druge obveze, među kojima i košenje trave, u čemu nije imao velikog iskustva. Kada je ozlijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode liječniku. „Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem", kaže A.K. Njegov odgovor je bio: „I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio."

„Ništa nije u novcu ako si nesretan"

Razočarenje u posao u Njemačkoj se svakodnevno gomilalo. A.K. je, kako kaže, radeći imao dovoljno vremena za razmišljanje. Brinuo se o djeci, supruzi i roditeljima. „Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao", kaže A.K.

Kap je ponovo prelila čašu. Ovaj put kada je A.K. saznao da je vlasnik firme u kojoj je radio pravio malverzacije oko njegove porezne klase u Njemačkoj. „Nisam više imao snage, bližio se datum do kojeg je firma u Bosni čuvala upražnjeno moje radno mjesto. Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dva tjedna prije odlaska, moj kolega je najavio gazdi da ni on više neće raditi za njega jer sam, bez moje podrške, više nije mogao izdržati."

„Sada smo i ja i moj kolega izvan te 'njemačke priče', ja u Bosni sretan sa svojom obitelji, s gipsom na ruci od ozljede koju sam spomenuo (lipanj 2016.), a moj kolega živi u Münchenu sa suprugom i ide na tečaj njemačkog jezika ne pomišljajući da traži drugi posao prije nego što nauči jezik."

„Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po tko zna koji put da shvatim što su prioriteti u životu, što je dom, što je obitelj. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan", završava svoju njemačku priču A.K. iz Tuzle.