Bodljikavom žicom protiv beskućnika

Torsten već deset godina nema stalnu adresu. Živi u napuštenim kućama, domovima za beskućnike ili na ulici. Svakodnevno se bori za život dostojan čovjeka – i to usred Hamburga, jednog od najbogatijih gradova u Njemačkoj.

Put iz „normalnog“, uređenog života u kojem je imao radno mjesto i dom do života beskućnika, u njegovom je slučaju bio jako kratak. Prije deset godina došao je u situaciju da više nije mogao plaćati stanarinu, uslijed ovisnosti o kocki nastali su dugovi, a depresija koja je uslijedila oduzela mu je posljednji trunak životne volje i snage. „Na početku depresije i beskućništva spavao sam u parku“, kaže Torsten. Hranu je dobivao na obližnjoj benzinskoj crpki čisteći zahode i to onu koju vlasnici stanice nisu prodali. Do novca je dolazio skupljajući plastične boce. Tek nešto kasnije se iz parka „preselio“ u napuštene kuće i ovdje noćio.

Podijeljeno društvo

U tako bogatoj zemlji kao što je Njemačka zapravo ne bi smjelo biti značajnijeg broja beskućnika. Prema navodima Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva (DIW) privatna domaćinstva su tijekom 2012. godine raspolagala imovinom u iznosu od oko 6.3 bilijuna eura neto – po „glavi“ odrasle osobe je to oko 83.000 eura neto. No, s druge strane, ovaj Institut navodi kako ni u jednoj zemlji euro-zone bogatstvo nije tako nejednako raspodijeljeno kao u Njemačkoj. Gotovo jedna petina svih odraslih osoba nema nikakve imovine, a kod sedam posto stanovništa su dugovi čak veći od imovine.

Savezna udruga za pomoć beskućnicima, krovna njemačka udruga za pomoć beskućnicima, utvrdila je da je u zadnjih nekoliko godina došlo do drastičnog porasta broja beskućnika u Njemačkoj. Godine 2012. oko 284.000 ljudi nije imalo stalno mjesto boravka. U usporedbi s 2010. riječ je o porastu za oko 15 posto. Savezna udruga za pomoć beskućnicima čak prognozira da će do 2016. godine broj beskućnika dodatno porasti za 30-ak posto na 380.000 osoba.

Borba protiv siromašnih – a ne siromaštva

Ionako težak život na ulici za Torstena Meinersa u proteklih nekoliko godina nije postao ništa lakši. Umjesto na pomoć i podršku on često nailazi na odbijanje i represivne mjere – i od strane grada. Tako je prije nekoliko godina pod mostom Kersten-Miles u gradskoj četvrti St. Pauli u Hamburgu napravljena ograda kako bi se beskućnicima onemogućio pristup njihovom omiljenom mjestu za spavanje. “Bilo je javnih prosvjeda jer su ljudi rekli da ne žele takvu izolaciju“, priča Meiners. To je dovelo do privremenog uklanjanja ograde. No od požara koji je izbio u proljeće 2013. godine građevinske skele blokiraju površinu u blizini Reeperbahna. “Ondje će u dogledno vrijeme ostati gradilište jer se želi izbjeći sukob.” No prava sanacija štete ondje se ne provodi.

Osoblje koje je zaduženo za sigurnost redovito tjera beskućnike s glavnog kolodvora, kaže Meiners. Christoph Butterwegge, istraživač na Sveučilištu u Kölnu koji se bavi temom siromaštva, utvrdio je koji su razlozi za to: “U tijeku je komercijalizacija glavnih kolodvora koji se sve više pretvaraju u hramove konzuma u kojima možete odmah uskočiti i na vlak. Odgovornost se predaje u ruke privatne tvrtke. Ona zatim provodi odgovarajuću čistku i ne ostavlja više mjesta siromašnima i beskućnicima kako bi tu i tamo mogli provesti noć u nekom kutu kolodvora.”

Posebno agresivan oblik tog izgona prije nekoliko se godina dogodio na ulazu u trgovinu jednog velikog modnog lanca. Tijekom noći je kroz male mlaznice na zidu ispuštena voda na površinu ispred ulaznih vrata. Tko je ondje odlučio provesti noć, trgnuo se iz sna mokar do kože. Početkom ove godine ista se stvar zatim dogodila i ispred podružnice te modne kuće u Münsteru. No cilj tih mjera nije protjerivanje beskućnika, tvrdi ta tvrtka. Cilj je navodno samo očistiti to područje. U Hamburgu je „noćno tuširanje“ obustavljeno nakon prosvjeda. Beskućnicima se preživljavanje u gradovima ne otežava samo u Njemačkoj. U Londonu je postavljanje metalnih šiljaka na ulazu u stambenu zgradu izazvalo veliko ogorčenje. Kućna uprava je tako htjela spriječiti da se ljudi zadržavaju na tim mjestima.

Torsten Meiners nema razumijevanja za takve mjere. „Tako se jednostavno ne može postupati s ljudima.“ Unatoč tomu on shvaća i poslovne ljude i stanovnike. “Kad ujutro krenete na posao i vidite ljude kako spavaju u ulazima – možda još i u alkoholiziranom stanju, to nije prihvatljivo ni za jednu stranu. Zato se moraju pronaći rješenja koja će koliko-toliko zadovoljiti sve“, kaže on.

Kao pozitivan primjer navodi inicijativu koju su pokrenuli poslovni ljudi u Hamburgu. Oni su beskućnicima na raspolaganje stavili metalne ormariće za zaključavanje i sobu u kojoj se mogu oprati. Takvo što pridonosi suživotu punom međusobnog razumijevanja i pozitivno je za obje strane, navode.

Neuspjela socijalna politika

Najbolje bi, naravno, bilo kad bi doista stabilna socijalna mreža spriječila da ljudi uopće moraju živjeti na ulici. Jer takav život zapravo nikad nije stvar dobrovoljne odluke, kaže Meiners. "Da netko dobije neku ponudu, sigurno je ne bi odbio”, dodaje. No na tržištu stanova u Hamburgu, gdje zbog nedostatka stambenog prostora kojeg si ljudi mogu priuštiti vlada napetost, beskućnici ne bi imali šanse.

Butterwege, koji se bavi istraživanjima na temu siromaštva, smatra da je za to odgovorna i neuspjela politika u proteklih nekoliko godina. „Umjesto da stambenu politiku sve više prepušta privatnim investitorima, država bi trebala spriječiti da ljudi postanu beskućnici – onako kako je to nekoć činila s pomoću projekata izgradnje socijalnih stanova.„ No društvo se umjesto toga sve više prepušta tržištu, prema motu - kad svatko misli na sebe, nitko neće biti izostavljen. To je socijalna barbarizacija i zapuštanje društva“, upozorava Butterwege.