BMW-ov novac za nagradu njemačkim političarima?

Na prvi pogled, tu nema ničega što bi se nekome moglo prigovoriti. Vlasnici 46,7% automobilskog koncerna BMW, Johanna Quandt i njezina djeca Stefan Quandt i Susanne Klatten su stranci CDU uplatili svako po 230 tisuća eura. To zapravo nije novac koji bi mogao baš osobito uzmanjkati jednoj od najbogatijih obitelji u Njemačkoj da plate račune koji stižu u njihov sandučić i čiji imutak se ne mjeri niti tisućama, niti milijunima, nego milijardama eura. A u ostalom, to je njihov novac i mogu raditi s njim što hoće.

Povrh toga, novac je uplaćen 9. listopada ove godine, dakle kad su izbori već bili odlučeni i ta stranka nije mogla tim novcem na bilo kakav način utjecati na birače. Njemački propisi jedino obvezuju političke stranke da sve donacije veće od 50 tisuća eura smjesta jave nadležnim tijelima njemačkog parlamenta Bundestaga i to je CDU, naravno, i učinio. Dakle i tu je sve u redu.

Automobilska industrija voli ekologiju - u granicama

Ali ipak, nakon ove rekordne donacije nekoj političkoj stranci se podigla dreka u čitavoj zemlji jer se teško oteti dojmu kako je ovaj novac povezan s nečim sasvim drugim. Naime, već neko vrijeme se Europska komisija pokušava izboriti za strože ekološke norme i još nižu maksimalnu emisiju ugljičnog dioksida kod novih automobila. Njemačka se još u kolovozu nećkala oko tih propisa da bi nedavno Berlin odlučio kako neće podržati ove planove Bruxellesa. A to je bilo neposredno prije uplate obitelji Quandt.

Zapravo, davno su prošla vremena kad se automobilska industrija rukama i nogama borila protiv svih propisa za očuvanje okoliša, kako je to na primjer bilo sredinom osamdesetih kad se uvodio katalizator. U međuvremenu su i u tom sektoru naučili kako je ekologija sjajna stvar. Naravno, ne zato jer se time čuvaju nekakve biljke i životinje, nego zato jer se tako može odlično zaraditi novac. Jer, što su propisi oštriji, to je sve više onih koji će kupiti novi auto. "Stari" doduše možda još odlično ide, ali ekološki propisi i porezi koji su vezani uz te norme, prije ili kasnije tjeraju i najtvrdoglavije vlasnike da kupe nov auto - zašto ne, možda baš BMW.

U tome nije iznimka niti najnovija jagma protiv emisije ugljičnog dioksida. Dok na primjer brodske prijevoznike jedino cijena mazuta tjera da ugrađuju štedljivije motore, kod brodova jedva da postoji nekakvih ekoloških propisa - i jedva da ikome pada na pamet uopće ih donositi. Ali kod automobila se propisi pooštravaju svako malo: redom se od standarda Euro 1 uvedenog 1992. već došlo do standarda Euro 6, ali se zaštitarima okoliša čini kako niti to nije dovoljno.

Nema više vrdanja

Treba priznati kako su postojeće europske "preporuke" o emisiji ugljičnog dioksida kod novih automobila, beznadna zbrka. Naime, tu se određuje emisija izračunata od prosjeka čitave palete automobila koji se proizvode pa se tako jedan Fiat sili na proizvodnju kud i kamo "čišćih" automobila nego na primjer Porsche ili Mercedes. Trik je tu posve jednostavan: rade se i "hibridni" ili "električni" automobili koje nikad nitko neće kupiti, ali se njima "spušta prosjek" čitave palete koja se nude kupcima.

Bruxellesu je dosta takve zbrke i želi da automobili koji budu proizvedeni i prodani nakon 2020. emitiraju još najviše 95 grama ugljičnog dioksida po kilometru - u svim kategorijama osobnih vozila. To je zapravo golem skok: doduše, davno su prošla vremena kad su emisije i od 300 ili 400 grama bile još "normalne" i došlo se do nekih 150 do 200 grama po kilometru čak i kod luksuznih limuzina. Ali manje od 95 grama - to je granica koju danas s lakoćom premašuju i neki motocikli, a ispunjavaju tek najštedljiviji automobili.

Obzirom na važnost automobilske industrije za Njemačku, Berlin nije bio oduševljen: on predlaže, kao prvo - odgodu do 2024. a do predviđenog roka nudi da će 80% proizvodne palete automobila ispunjavati te stroge propise. Povrh toga, predlaže "bonus" za automobile koji ne koriste konvencionalne motore. Jer, na žalost, električni automobili još nisu "zreli" za svakodnevnu upotrebu gdje vozač neće razmišljati ako pred njim stoji put na primjer od Bonna do Zagreba (1.100 kilometara) - a istraživanje je basnoslovno skupo.

Ljubomora Europskih susjeda?

Takav prijedlog se nipošto nije dopao na primjer predsjednici kluba zastupnika stranke Zelenih u Europskom parlamentu Rebeci Harms koja je ustvrdila kako taj prijedlog pokazuje "pravo lice vlade Angele Merkel" i kako će njemački "proizvođači velikih gutača goriva zahvaliti kancelarki za ovaj prijedlog". Rebecca Harms je to izjavila - otprilike tjedan dana prije donacije obitelji Quandt Merkeličinom CDU-u.

Još jednom: nema baš nikakvih dokaza kako su te dvije činjenice povezane i nečuvena je već i pomisao da neki njemački koncern može novcem "kupiti" neku odluku njemačke vlade. Naravno, BMW proizvodi "mrcine" koje troše gorivo i emitiraju gomilu ugljičnog dioksida, ali BMW nije jedini. Zapravo, njemački automobili se u svijetu i kupuju zbog njihove kvalitete i luksuza i tko je onda kriv što takav novi automobil mora imati najmanje 300 "konja".

A kad smo kod politike Europske unije, nije loše podsjetiti i kako Njemačka, upravo zbog toga, nema mnogo prijatelja na Starom kontinentu. Zapravo je još samo u Njemačkoj - i možda Slovačkoj, automobilska industrija jedna od najvažnijih industrijskih grana i jedna Francuska bi rado "pomrsila račune" njemačkim proizvođačima. Nema tog šeika ili ruskog tajkuna koji bi se odrekao novog Rolls Roycea zbog emisije ugljičnog dioksida i onda kupio Renault ili Fiat, ali i ta tradicionalna britanska marka je, podsjetimo, u vlasništvu - BMW-a.

Sve u svemu, jedino što ostaje nakon ove donacije su tek gorak okus sumnji i optužbi - bez ikakvih dokaza i daleko od bilo kakvih kaznenih prijava, jer niti jedan zakon nije prekršen. No ipak još jednom otvara općenito pitanje novčanih potpora strankama, pa tako i udruga za nadzor korupcije Transparency International poziva njemačkog predsjednika Gaucka da preuzme inicijativu i predloži još strože okvire za donacije. Predsjednica njemačkog ogranka TI Edda Müller predlaže maksimalni iznos od 50 tisuća eura - na godinu i po koncernu. To bi valjda ipak i zvučalo premalo, a da bi demokratski izabrana vlada ove zemlje "prilagodila" svoju politiku za nečije privatne interese.