Bjelosvjetska pizza

Pizza iz dubokog zamrzivača obližnjeg samoposluživanja na prvi pogled djeluje "domaće": poznato pakiranje s oznakom zemlje porijekla. U pravilu zemlja u kojoj se ta pizza prodaje. No stavka "Made in" govori samo o zemlji u kojoj je ovaj prehrambeni proizvod sastavljen. O tomu otkuda dolaze sastojci za pizzu ni riječi. A oni, kao što proizlazi iz knjige austrijskog autora Paula Trummera "Pizza Globale", doslovno dolaze iz čitavog svijeta.

Kineski češnjak

Trummer je na primjeru najobičnije dubosmrznute "pizze salami", kakvih se svakodnevno na milijune proda u samoposluživanjima širom Europe, htio pokazati "globalno ludilo" moderne prehrambene industrije. Svjetsko putovanje pizze počinje pšenicom od koje je napravljeno tijesto. Ona uglavnom dolazi iz Indije ili Ugande. Oregano - ili mravunac, neizostavni začin za svaku pizzu, dolazi iz Meksika. Još dulji put prevalio je češnjak. On dolazi iz Kine. To ni ne čudi jer u međuvremenu 77 posto godišnje proizvodnje ove začinske lukovice dolazi iz ove zemlje.

Najkraći put je prevalila rajčica za umak i sama salama. Oni dolaze iz Europe: rajčica iz Italije a salama iz Njemačke. No ako se ide još jedan korak dalje i pokuša saznati što je jelo govedo od koje je napravljena salama, dolazi se do kukuruza iz SAD-a i soje iz Brazila. Namirnice za jednostavnu pizzu iz zamrzivača prevalile su tako 48.000 kilometara.

Jeftino i još jeftinije

Na kako je moguće da je češnjak iz nekoliko tisuća kilometara udaljene Kine jeftiniji od domaćeg? Odgovor leži u međudržavnim trgovniskim dogovorima, niskoj cijeni kontejnerskog prijevoza i na kraju niskom cijenom radne snage u zemljama porijekla namirnica. Problem je isto tako, kako primjećuje Trummer, i nespremnost potrošača na plaćanje viših cijena za namirnice. "Prosječni Nijemac danas troši znatno manje novca na hranu nego još prije 20 godina i pogotvo u Njemačkoj se rat cijena, pogotovo u diskontima, razvio do neslućenih granica", zaključuje Trummer.

Ovakva vrsta trgovine je naravno pogubna i za okoliš. Mnogi bi možda dva puta razmislili hoće li posegnuti za proizvodom koji je takoreći, tri puta obišao svijet, ili za proizvodom iz lokalne proizvodnje. No to, kako kritiziraju uredi za zaštitu potrošača uopće nije lako saznati. Name obveza etiketiranje zemlje porijekla važi samo za neke namirnice poput jaja ili milijeka. Sve dok se obveza ne proširi i na ostale namirnice, potrošač će samo u iznimnim slučajevima biti upoznat s putem koji iza sebe ima pizza koju je upravo gurnuo u pećnicu.

Autor: N.Kreizer (agencije)

Odg. ur.: A. Šubić