Bivši sluga vladara DDR-a

Lothar Herzog (na naslovnoj fotografiji drži pladanj s čašama) je u svakom slučaju imao "podobno" porijeklo: sin rudara iz Saske je isprva tek težio za nekakvim "čistim" poslom. Odlučio je postati konobarom i koncem pedesetih je učio taj posao u tradicionalnom hotelu Chemnitzer Hof.

Ali kao mladi član Partije, put ga je odveo u drugom smjeru - makar sa sličnim zadatkom. Primljen je u službu za zaštitu osoba Ministarstva državne sigurnosti Istočne Njemačke i kao "provjerenom kadru" mu je povjeren posao konobara u Waldsiedung Wandlitz, svojevrsnoj oazi u neposrednoj blizini Berlina gdje su svoje vile imali gotovo sve glavešine socijalističke države.

Već tamo je prvi puta sreo Ericha Honeckera, dugo prije nego što će on postati predsjednikom Centralnog komiteta Istočne Njemačke. Tada je to još bio Walter Ulbrich, a Honecker je, sjeća se Herzog, u to doba bio "prilično društven".

"Znao je dolaziti u klub Wandlitza kako bi kartali skat (vrsta igre slična preferansu op. pr.), a obično je naručivao pivo ili konjak", sjeća se Herzog u razgovoru za Deutsche Welle. "To se odjednom promijenilo kad mu je rečeno kako će naslijediti Ulbricha na čelu Centralnog komiteta. Od tog trenutka je živio vrlo zdravim životom. Prestao je pušiti preko noći, makar je bio veliki pušač, i više uopće nije pio alkohol. Drugim riječima, potpuno je promijenio svoj život."

Hladnoća u domu Prvog čovjeka Partije

Supruga čelnika Istočne Njemačke je bila Margot, i sama aktivna članica komunističke partije i ministrica obrazovanja. Nju Herzog jedva da je viđao prije 1971. kad je Honecker postao prvi čovjek socijalističke Njemačke, ali i kad je Herzog zadužen da se brine samo za njih. "Tek onda sam je viđao i u njeno slobodno vrijeme. Oboje su napuštali kuću u kojoj su živjeli vrlo rano, oko osam sati ujutro i oboje su odlazili na posao u Berlin. Ali ona je odlazila u Ministarstvo obrazovanja, a on u Centralni komitet. Vraćali su se tek kasno uvečer i nije nam bila zadaća da se i onda brinemo za njih. Imali su služavku koja je tamo bila i preko noći."

Ipak, već i iz tih povremenih susreta je stekao dojam kako su bili prilično "hladni" jedan prema drugom. Oboje su se brinuli za njihovu zajedničku kćerku, ali je i ona bila u školskom internatu od ponedjeljka pa do petka. "Zapravo, to su bili samo vikendi u kojima su imali nekakav normalan obiteljski život. Makar se mora dodati kako je Honecker često odlazio u lov preko vikenda tako da je provodio mnogo vremena u Wildfangu, lovištu rezerviranom samo državne glavešine DDR-a i njihove goste".

Pitamo ga, da li je Honecker bio dobar lovac? "Vrlo dobar. To mogu potvrditi jer sam ga često pratio. Njegov ulov bi onda bio isporučen socijalističkim trgovačkim lancima za opskrbu stanovništva", tvrdi Honeckerov butler.

Komunista sa slugom

Naravno, takva razonoda je u "radničkom raju" na istoku Njemačke bila rezervirana samo za visoke dužnosnike. Njima nije nedostajalo luksuza, od službenih automobila pa do vila i ljetnikovaca. Kako se Honecker, kao "prvi komunist", odnosio prema tom luksuzu? I kako se odnosio prema njemu koji je i bio tamo samo zato da bi ga posluživao? Jer od 1971. je bilo odlučeno da prvi čovjek partije opet treba imati svog osobnog slugu i ta je uloga povjerena Herzogu.

"To je teško reći", kaže Herzog. "Imao sam dojam da je Honeckeru sva ta buka oko njega bila previše i da ima želju, recimo to tako, distancirati se. Prema nama se uglavnom ponašao kao da uopće ne postojimo. Znali smo što on želi i ispunjavali smo njegove želje bez ikakve rasprave."

Ipak, kako je to bilo praktično biti sluga u zemlji koja je tvrdila da je zemlja radnika? Što je on osobno osjećao prema Honeckeru? "Na početku sam ga vrlo poštovao. On je raspustio skupinu tjelohranitelja i poslugu koju je oko sebe imao Ulbricht i želio je da ga se smatra samo 'prvim među jednakima'. Ali naravno, to je vrijedilo za druge članove Centralnog komiteta, a ne da bude jednak drugim građanima DDR-a. Ipak, vremenom se navikao na predodžbu koju su drugi imali o njemu kao prvom čovjeku u državi."

Samodisciplina je bila njegova snaga

Ta karijera je za Honeckera neslavno završila. Kad je postalo očito da, već kad je odavno u SSSR-u vladao Gorbačov i trajala perestrojka, Honecker niti ne razmišlja bilo što promijeniti u Istočnoj Njemačkoj makar su već svaki dan vladali prosvjedi građana, drugi članovi CK su ga praktično svrgnuli. Nedugo kasnije Honecker odlazi u izgnanstvo u kojem je i umro.

Ipak, Herzog nalazi i lijepih riječi za svog bivšeg šefa: "Mislim da je njegova najveća snaga bila disciplina kojom je živio. Na primjer, kad bismo se vratili sa državnih putovanja u inozemstvo - a putovali smo po čitavom svijetu - on bi odlazio u svoj ured dan kasnije, bez obzira na vrijeme i kakva je vremenska razlika bila od mjesta u kojem smo prije boravili. Tu sam mu se doista divio: svi mi ostali smo se jedva držali na nogama makar nismo bili pod tolikim pritiskom kao on. Ta njegova samodisciplina je bila njegova najveća snaga."

Ipak, Herzog je od 1971. pa do 1984. dok je služio Honeckera, dovoljno dobro upoznao čelnika DDR-a i njegov policijski aparat kojem je i sam pripadao da prizna što ga je najviše smetalo: "Njegova emocionalna hladnoća. Često se stjecao dojam kako je u mislima negdje drugdje i kako je daleko kad se trebalo koncentrirati na nešto. Ali ponekad se oslobodio i, posebno na važnim putovanjima u inozemstvo, je zajedno sa najbližim suradnicima sjedao za stol, izvadio karte i igrao skat tijekom čitavog puta."