Borba za Mosul: Što je Iraku prijeko potrebno?

Sadam Husein nikada nije volio šijite. Ni kao dječak u Tikritu, kada je slušao ružne priče o njima. Stariji su stalno govorili kako su šijiti potencijalni izdajnici zemlje i kako su puno više odani Iranu, najvažnijoj šijitskoj državi u regiji, mnogo više nego vlastitoj zemlji Iraku. 1980. godine, kada je Sadam poveo Irak u osmogodišnji rat protiv Irana, doživio je kako su se neki šijiti podigli protiv njegovog režima. To je bila predigra za otvorenu pobunu koju su izveli u proljeće 1991., nakon Sadamove bezuspješne invazije na Kuvajt. Amerikanci su šijite ohrabrili na ustanak.

Kada je Sadam, željan osvete, poslao vojsku u šijitske gradove na jugu Iraka, tadašnji američki predsjednik George Bush je odlučio ne intervenirati. Irački diktator je desetine tisuća dao ubiti, protjerati ili oduzeti im temelje za život. To se događalo sve do američke invazije na Irak 2003. godine, koja je za šijite predstavljala oslobođenje.

Potpuno rehabilitirani oni su se osjetili tek 2006. godine, kada je političar iz njihovih redova, Nuri al-Maliki, preuzeo funkciju premijera Iraka. Čim je došao na vlast, Maliki se počeo obračunavati sa sunitima. Oni nisu znali kako se obraniti, pa su zaštitu potražili najprije u redovima ekstremista Al Kaide a kasnije i tzv. "Islamske države" (IS). IS-džihadisti su postali toliko moćni i jaki, da su u ljeto 2014 osvojili milijunski grad Mosul na sjeveru Iraka - što je bio ogroman šok za cijelu zemlju.

Mračna budućnost

Šijiti su reagirali tako što su osnovali tzv. Jedinice narodne mobilizacije. Sada te jedinice zajedno s iračkom vojskom stoje pred Mosulom, kako bi protjerali IS i ovaj grad ponovo vratili pod kontrolu. Oni to ne rade samo u korist države Iraka već i zato (a možda prije svega) kako bi povećali svoj utjecaj u područjima naseljenim pretežno sunitima.

Ova duga povijest nasilja ukazuje i kakva bi mogla biti budućnost Iraka. Naime jako loša. Mnoge postrojbe, koje su šijiti poslali u borbu za Mosul, ne izgledaju nimalo bolje od pripadnika IS-a. I njihove zločini, počinjeni nad sunitskim civilima, liče na zločine pripadnika Islamske države.

Smrtonosni model: prijatelj-neprijatelj

Obje grupe, sunitski džihadisti i šijitska paravojska, čine sve kako bi i u budućnosti opravdali logiku politički i krajnje vjerski zloupotrijebljene religije. Irak je školski primjer za to, kako dugotrajno nasilje određuje modele ponašanja civilnog društva. Najprije smrtonosni režim Sadama Huseina sa stotinama tisuća žrtava, potom invazija SAD-a 2003. i dugogodišnje borbe koje slijede. Sve to je brutaliziralo veliku većinu iračkog društva, svela na pojednostavljen način razmišljanja prijatelj-neprijatelj koji se proteže  uzduž vjerskih granica.

Pritom se uglavnom zaboravlja da je tamo, gdje sada marširaju odredi smrti, do prije pola stoljeća cvjetao politički spektar u kojem su bile zastupljene sve političke boje i nijanse i pripadnici svih vjera - posebno crvene, koja je boja komunizma. Njemu je bilo naklonjeno prije svega mnogo šijita. Takvo šarenilo sada je prošlost.

Vjera ogrezla u fundamentalizam

Brutalizirano društvo igra na kartu odgovarajućih ideologija, u ovom slučaju fundamentalistički interpretirane vjere, isprepletene fantazijama uništenja. U to ime igra se na posljednju kartu i odbacuje svaki kompromis.

Mi ili vi! To je logika onih, koji iz povijesti i sadašnjeg trenutka u kojem se nalazi njihova zemlja, izvlače zaključak po kojem je politika borba za sve a svaki kompromis znak slabosti.

Ratnici se raspoređuju pred Mosulom. Oni neće izvojevati mir, sve dok ne budu imali volje da se nakon vojnog pohoda stave pred puno veći izazov preustroja političke kulture. Bio bi to najveći trijumf Iračana, s posljedicama koje bi sezale daleko izvan granica zemlje.