Birokratske prepreke između sigurnosnih službi

DW: Anis Amri je već mjesecima jedan od 550 muškaraca koji predstavljaju prijetnju za Njemačku. Bez obzira na tu činjenicu, on je bio na slobodi. To se doima poput teškog zakazivanja države?

Rafael Behr: Reći da je država zakazala je teška optužba. Mene iritira što postoje mnogi akteri i što jedni ne znaju što drugi rade. Stoga to za mene nije zakazivanje kompletne države, već je to ispreplitanje različitih birokratskih barijera, koje dovodi do propusta odnosno rupa u mreži. Mreža za ulov je zategnuta, ali ne tako jako kao u totalitarnim državama. U tom smislu je to cijena slobode. Moja mašta ne ide tako daleko da mislim da je to bilo namjerno, ali mnoštvo mjerodavnih organa dovelo je do toga da se određeni ljudi provuku kroz rupe na mreži.

Kako je moguće da netko sjedi u zatvoru u kojem čeka na izgon i da nakon dva dana bude pušten na slobodu unatoč činjenice da je njegov zahtjev za azil odbijen? Kakav je onda smisao zatvaranja ljudi u cilju izgona?

To što sada znamo je tzv. "ex-post" odnosno naknadno znanje. Nakon što se nešto dogodi, uvijek smo pametniji. Sada se mukotrpno nastoji rekonstruirati što se zapravo dogodilo. Kada mjerodavna služba donese odluku o izricanju pritvora u cilju izgona, aktivira se policija. Osoba se locira, identificira i privede u zatvor. Potom se još jednom pretresa njegov slučaj. I onda se odjednom povuče kočnica i kaže: Stop, pa on nema nikakvih dokumenata, ne možemo ga prisilno vratiti. U tom slučaju mjerodavne vlasti ga moraju pustiti na slobodu. Policajci to često rade nerado i stisnutih zubi, ali drže se zakona.

Anis Amri - osumnjičeni za teroristički napad u Berlinu proveo je četiri godine u talijanskom zatvoru, jer je zapalio jednu školu. Kako to nije bilo poznato njemačkim vlastima?

Mi znamo naravno da policijski sustavi informiranja u Europi nisu usklađeni, koordinirani i homogeni. Moguće je da su informacije ostale samo u nacionalnim granicama odnosno u okvirima jedne zemlje. Ja međutim ne mogu odgovoriti na pitanje zbog čega njemačke vlasti nisu imale nikakve spoznaje o boravku Anisa Amrija u Italiji.

Moramo li ponovo razmisliti kako postupati s osobama koje nemaju osobne dokumente. Vrlo je lako 'ostati bez dokumenata', kako bi se izbjeglo prisilno vraćanje?

Napraviti od sebe anonimnu osobu je stari trik, kako bi se izbjeglo da vlasti otkriju s kim imaju posla. Toga je uvijek bilo. Od 2015. imamo jako politiziranu raspravu o tome da ljudi masovno bez osobnih dokumenata ulaze u Njemačku - dakle bez kontrole države. Jedno vrijeme je to bilo tako. Nisam siguran je li to razlog što se preispituje cijela filozofija kontrole osoba. To je trenutno vrlo škakljiva tema. Ne vidim međutim da tome ima alternative.

New York Times je izvijestio da Anis Amri stoji na popisu osoba kojima je zabranjen let za SAD. Osim toga on je najmanje jedanput bio u kontaktu s IS-om i pretraživao internetu na temu eksploziv. Očito da njemačke vlasti nisu ništa o tome znale ili nisu reagirale? Tko je trebao tražiti, a tko davati informacije?

Amerikanci na svojim popisima imaju puno više osoba kojima je zabranjen ulazak u zemlju. Samo jedan mali dio njih je u Njemačkoj označen kao prijetnja. Amerikanci imaju druge kriterije po kojima nekoga stavljaju na crnu listu. To što njemačke vlasti znaju, a što ne znaju, je nezgodan posao za insajdere.

Nevjerojatno je i da je više puta kažnjavani suosnivač Pegide Lutz Bachmann već dva sata nakon napada u Berlinu  znao za podrijetlo osumnjičenog počinitelja zločina. Bachmann se pozivao na interne informacije iz sjedišta berlinske policije. To zvuči poput desno-ekstremnih veza u policiji?

Tu sumnju ja ne mogu pobiti. Tu postoji još jedan trag. Visoki istražitelji su rekli da trenutno mogu reći manje od onoga što već znaju. Čini se da Bachmann nije bio jedini koji je više znao i zna o najekskluzivnijim informacijama iz policijskog aparata. Ono što me je iznenadilo jest da su informacije o navodnim dokumentima Anisa Amrija pronađenim u kabini kamiona, tek kasnije objavljene. Kada se mjesto zločina pretražuje, onda se takvi dokumenti pronađu brzo, a ne nakon 48 sati. Stoga me ne bi iznenadilo da je policija ranije imala informacije o identitetu Anisa Amrija, nego što je to priopćeno javnosti. Bilo bi međutim alarmantno kada bi se ispostavilo da su informacije proslijeđene jednom desnom ekstremistu. Ne mogu isključiti mogućnost da Bachmann ima simpatizere u redovima policije. Na početku sam mislio da on to tvrdi jer se želi praviti važan. Ali da se to i potvrdilo, to je nevjerojatno. U najmanju ruku to bi trebalo alarmirati berlinsku policiju.

Rafael Behr je profesor kriminalistike na Policijskoj akademiji u Hamburgu.

Intervju vodio Volker Wagener.