„Bijeg, progon, integracija“ – o sudbini njemačkih ratnih izbjeglica

U ljeto 1944. milijuni Nijemaca dali su se u bijeg pred Crvenom armijom u pravcu zapada. Na Potsdamskoj konferenciji u kolovozu 1945. pobjedničke sile sporazumjele su se oko takozvanog „preseljenja njemačkih djelova stanovništva“ iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Ono, rečeno je tada, treba biti provedeno „na uredan i human način“. Međutim, Nijemci su iz tih zemalja, kao i iz Rumunjske i Jugoslavije, protjerani nasilno. Godine 1950. u podijeljenoj Njemačkoj živjelo je više od 12 milijuna izbjeglica i prognanika. Ratovi, tada baš kao i danas, tjeraju ljude u izbjeglištvo ili progonstvo. Prognanim Nijemcima i njihovom prihvatu u podijeljenoj posljeratnoj Njemačkoj od 3. prosinca ove do 17. travnja iduće godine posvećena je izložba u Kući povijesti Savezne Republike Njemačke u Bonnu s više od 1 000 eksponata. Prošlog petka izložbu je otvorio njemački predsjednik Horst Köhler.

Povijest progona Nijemaca u Europi

„Moja je majka stajala tu i plakala: ‚Odoše oni, odoše oni.‘ Ja rekoh: ‚Gdje je moja kćer Edith?‘ ‚Pa i ona je u ovom vlaku.‘ I tako smo se spustile čitavom obalom Baltičkog mora, vozeći se vlakom ili autom Wehrmachta možda jedno 14 dana.“ Tako o svom bijegu iz Litve pripovijeda Emma Schukies. Ona je jedna od oko 12,5 milijuna ljudi koji su po završetku Drugog svjetskog rata morali napustiti svoju domovinu. Sudbinom tih ljudi bavi se izložba „Bijeg, progon, integracija“, objašnjava voditelj projekta Hans-Joachim Westholt: „U suštini se, naravno, radi o bijegu i progonu njemačkog stanovništva krajem Drugog svjetskog rata, s daljnjim razvojem u objema njemačkim državama, pa do rasprava i odnosa prema toj temi u današnje vrijeme, a sve to popraćeno je povijesnim uvodom u ‚stoljeća progona‘.“

Izbjeglice prognane iz jezika, ali ne i iz svijesti

Izložba na pojedinačnim primjerima oslikava životne puteve i patnje izbjeglica i prognanika iz domovine ili, kako su ih zvali u DDR-u, preseljenih osoba. Pojam „izbjeglice“ u mladom je DDR-u bio strogo zabranjen pa se prema želji sovjetske vojske govorilo o „preseljenim osobama“. 1949. i taj je pojam nestao iz službene uporabe. O temi bijega i patnjama vezanim uza nj dalje se nije javno raspravljalo. Svi ti ljudi bili su tek „građani DDR-a“, pojašnjava Petra Wohlfahrt, znanstvena suradnica Kuće povijesti: „Time se opet započelo tek 1989. nakon sloma režima. Kada je pao Berlinski zid, znanost se primila ove teme, a ljudi s područja bivšeg DDR-a odahnuli su, jer su o tome konačno mogli ponovno progovoriti. 40 godina ta je tema bila tabu i službeno ju se nije smjelo spominjati. O njoj se pričalo u obiteljima, a nakon 1989. počela je intenzivna rasprava.“

Najveća prisilna seoba naroda u 20. stoljeću

Izložba najprije nastoji predočiti silne razmjere progona Nijemaca iz istočne Europe. S obzirom na broj protjeranih osoba radi se o najvećoj prisilnoj seobi naroda u 20. stoljeću. Fotografije i projekcije dia-pozitiva prikazuju rijeke izbjeglica: ljude koji idu pješke, s prljagom na leđima, ili kako na tisuće putuju pretrpanim vlakovima.

Jedan drugi dio izložbe prikazuje dolazak u novu domovinu. Posjetitelj ulazi u bivšu izbjegličku baraku od drva s jednostavnim štednjakom, ormarom i ležaljkom. Brojne fotografije dokumentiraju život u izbjegličkom logoru. Osobni predmeti sačuvani za uspomenu, poput pričesne haljinice sašivene od zavojnog materijala, svjedoče o nastojanjima izbjeglica da i u oskudnim vremenima održe tradiciju.

Na istoku zataškavanje, na zapadu političko organiziranje

U sovjetskoj okupacijskoj zoni i kasnije u DDR-u prognanicima nije bilo moguće sačuvati budnom svijest javnosti za njihovu sudbinu. Nasuprot tome na zapadu su osnovane domovinske udruge poput Saveza sudetskih Nijemaca ili Nijemaca protjeranih s obala rijeke Volge koji i do danas postavljaju svoje političke zahtjeve. To složeno poglavlje posljeratne povijesti izložba pokušava osvijetliti s različitih strana. I dok su u javnosti često naglašeni sukobi između različitih skupina stanovništva, voditelj projekta Hans-Joachim Westholt u prvi plan stavlja suradnju – osobito u odnosima s Poljskom i Češkom: „Ovdje s druge strane prikazujemo različite oblike suradnje. Lijep primjer je zacijelo njemačko-poljska novinarska nagrada. Ona se svjesno dodjeljuje za teme koje u užem smisli imaju veze s nama.“

Svjedoci vremena odgovaraju na pitanja posjetitelja

Dokumenti ove izložbe sežu sve do u najmlađu sadašnjost. Primjer su plakati kojima se objavljuje natječaj za književna djela ili koji najavljuju kazališne predstave posvećene izbjegličkim temama. Umjetnička obrada izbjegličkog pokreta bila je za autore izložbe od posebne važnosti. Daljnja bitna nit su i razgovori sa svjedocima tog vremena: „Ovdje imate priliku posebno odabranim svjedocima vremena postavljati pitanja o različitim aspektima: porijeklu, prijašnjem životu, oproštaju, kao i samom bijegu i progonu. Te vas osobe prate, ako hoćete, sve do u današnje vrijeme i pitanja: ‚Kako se danas odnosite prema ovoj temi, na primjer u razgovoru s unucima, i kako danas gledate na te događaje?‘ Ove osobe o tome možete pitati za vrijeme cijele izložbe, a to je novina.“

Novo stoljeće progona već je počelo

Pritiskom na dugme kompjutera moguće je pratiti životopise i saznati kako se u pojedinim obiteljima još i danas njeguju običaji iz nekadašnje domovine. Pogled na trenutno stanje u svijetu nudi zadnja postaja izložbe na samome izlazu. Nasuprot fotografijama izbjeglica s ulaza, odnosno početka izložbe postavljene su snimke šatorskih logora u Afganistanu i žena s djecom u potrazi za zaštitom. Isječci dokumentarnih filmova iz kriznih područja centralne Azije i srednje Amerike beskonačno se vrte u krug. Još jedno stoljeće progona već je počelo.