110610 Anonyme Alkoholiker

Ponedjeljak navečer, nešto iza 18 sati u prostorijama jedne crkvene općine u Leipzigu. Umirovljenici Lothar i Günther dijele šalice za kavu i boce vode po dugačkim stolovima. Ležerno pričaju o prvim vrelim danima u gradu, a onda Günther odlazi u kuhinju i kuha kavu. Lothar slaže stolice. Ovaj 65-godišnjak već deset godina nije ni taknuo pivo, vino ili rakiju. Pa ipak za samog sebe kaže: "Ja sam alkoholičar i živim s tim. Čaša alkohola i dalje mi stoji na dohvat ruke. Uopće nema nikakve razlike koliko dugo ne pijem."

Lothar već osam godina dolazi na sastanke "Anonimnih alkoholičara" - redovito, svaki tjedan. On je pio 40 godina, deset posljednjih u ogromnim količinama. Pa ipak je svaki dan radio kao automehaničar. U ovoj udruzi je dulje od Lothara još samo Günther - skoro 15 godina. On priča: "Dnevno sam trebao dvije do tri boce rakije da bih uopće mogao funkcionirati. Naravno, u tom sam stanju vozio i automobil. U pet godina sam nekih 15 puta išao na liječenje. I svaki put bih ponovo počeo. Danas se jednostavno bojim da bi još jednom morao prolaziti taj pakao." Za Günthera je glavni razlog redovitih dolazaka na sastanke "Anonimnih alkoholičara" upravo pokušaj da trajno prestane piti.

Dijele se iskustvo, snaga i nada

U međuvremenu su se svi okupili. Danas ih je osam. Sastanak počinje čitanjem tzv. "12 koraka" - to su temeljne odrednice udruženja "Anonimnih alkoholičara". Prvi i najvažniji korak je: "Priznajemo da smo nemoćni prema alkoholu i ne možemo upravljati svojim životima." Onda svatko počinje pričati o svojoj svakodnevici. Jan ima nešto više od 30 godina, ima vlastitu građevinsku tvrtku, boji se leta zrakoplovom i upravo pokušava shvatiti prve pubertetske ispade svoje 12-godišnje kćerke. Lothar mora idući tjedan putovati u Sjedinjene Države. I on ima strah od letenja - ranije ga je suzbijao alkoholom. Jedan za drugim svatko dolazi na red i priča o svojim osjećajima, strahovima, brigama ili o naizgled nevažnim sitnicama. Svatko priča onako dugo kako želi i o onome o čemu želi, objašnjava Günther za vrijeme pauze i ističe: "Uvijek pričamo samo o nama, nikada o drugima. Svatko smije svoju priču ispričati do kraja, nitko ga ne prekida. Mi govorimo o tome kako smo živjeli i što smo osjećali, kako se danas osjećamo. To znači dijeliti iskustvo, snagu i nadu."

Obitelj ne shvaća ovisnika

To zvuči teško i složeno, no ova osmorica za stolom očigledno taj zadatak svladavaju bez problema, i to iako se neki od njih poznaju tek kratko vrijeme. Lothar zna i zašto: "Čvrsto sam uvjeren da me razumiju samo alkoholičari. Tu mi se nitko ne smije. Kada se sastanu alkoholičari, tu vlada poseban duh. Uvijek iznova moram utvrditi da čak i članovi obitelji nemaju toliko razumijevanja koliko ga ovdje dobivam."

Lothar zna da se bliski rođaci jednostavno samo plaše za sudbinu 'pijanca' u obitelji. No, oni ne shvaćaju i njegovu ovisnost: "Uvijek iznova uviđam da svi, čak i ako nas vole, na kraju misle: pa on ne mora piti. No, alkoholičar mora piti, to je upravo ono što ga obilježava. Nikada si nisam mogao zamisliti život bez alkohola. To je za mene značilo da više nema zadovoljstva i smijeha. A onda sam ovdje naučio da je to i bez pića ipak moguće."

Autor: Ronny Arnold/Andrea Jung-Grimm

Odg.ured: Željka Telišman