'Bosna i Kosovo - zaboravljeni protektorati'

Gdje je pogriješila međunarodna zajednica i zašto to nije spremna priznati? Odgovor na to pitanje pokušava dati film "Bosna i Kosovo - zaboravljeni protektorati" koji bi uskoro trebao biti prikazan na TV postaji Arte. U razgovoru za DW koautor i novinar berlinskog dnevnika taz govori o apsurdnim momentima koje su otkrivali radeći na ovom filmu.

DW: U dokumentarnom filmu "Bosna i Kosovo - zaboravljeni protektorati", na kojem ste radili zajedno s redateljem Zoranom Solomunom, kritizirate rad međunarodne zajednice u ovim zemljama. Što je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini i na Kosovu učinila pogrešno?

Rüdiger Rossig: Potrošila je mnogo novca, pri čemu se nije mislilo na to troše li se sredstva produktivno u smislu ostvarivanja blagostanja u BiH i na Kosovu odnosno bi li bilo smislenije novac utrošiti u izgradnju demokracije.

U dokumentarcu pokazujete da je 21 godinu nakon okončanja rata u BiH, i 17 godina nakon okončanja borbi na Kosovu, bilanca rada međunarodne zajednice katastrofalan i pored toga što su u obje zemlje a posebno u BiH uložena ogromna financijska sredstva, nezapamćena u povijesti. Gdje je otišao sav taj novac?

Veliki dio novca, koji je stigao preko razvojne pomoći, vratio se zemljama donatorima. Kada jedna međunarodna organizacija ili jedna zapadna vlada, odnosno njeno ministarstvo ili vladina organizacija kao što je njemačko GTZ (Društvo za tehničku suradnju), raspiše natječaj za projekt onda oni uvijek pošalju svoje savjetnike, odnosno suradnike koje moraju platiti od tog novca. Bit svega je da se veliki dio novca koji se uloži u projekte vraća natrag u zemlje koje su izdvojile ta sredstva. Pored toga u BiH i na Kosovu imate lokalnu birokraciju i upravu i organizacije za pomoć, koje za svoje usluge također uzimaju dio novca. U filmu smo tako pokazali suradnika jedne male organizacije za pomoć koji procjenjuje da krajnjim korisnicima pomoći, dakle građanima BiH i Kosova kojima je ta pomoć zapravo namijenjena, pristigne svega 10 do 15 posto pomoći.

Zar to nikome u međunarodnoj zajednici, odnosno u Washingtonu ili Bruxellesu nije upalo u oči?

Jest, bojim se da su svi to primjetili jer postoji i interna kritika ali s obzirom da se pomoć i projekti u Afganistanu, Iraku ili kriznim afričkim zemljama odvijaju na isti takav način, to je postalo tako reći potpuno normalno. Iako znaju da to nije dobro i da to šteti imidžu međunarodnih i europskih organizacija, oni to prihvaćaju kao nešto što je samo po sebi razumljivo i ne nude nikakvu alternativu.

U filmu se pojašnjava kako su se predstavnici međunarodne zajednice u BiH i na Kosovu u međuvremenu aranžirali s korumpiranim političkim i privrednim elitama. Kako je došlo do toga?

Ljudi, koji su nakon rata došli iz inozemstva u BiH i na Kosovo morali su komunicirati s tamošnjim elitama. Ali možda nisu trebali s njima nakon sjednica, odlaziti u skupe restorane. Tako je nastala mreža, koja ima svoju težinu i na europskoj razini i koja se sastoji od lokalnih političara i predstavnika međunarodne zajednice koji se već godinama poznaju, zajedno odlaze na odmore i koji su jako dobro uvezani i povezani. Te strukture izazivaju nepovjerenje lokalnog stanovništva, koje ne vjeruje ni elitama ni ljudima koji rade za međunarodnu zajednicu.

Zar nikome nije palo u oči da sve to dovodi u pitanje krhki mir ne samo u BiH i na Balkanu već i u Evropi?

Jeste i to Andrei Capusseliju, bivšem šefu gospodarskog odjela UNMIC-a na Kosovu, koji upravo o tome i govori u filmu. On je jedan od naših krunskih svjedoka u filmu i on pojašnjava da se upravo zbog takvih odnosa privredni sektor tako loše razvijao, usprkos činjenici da su investirana ogromna novčana sredstva. On je radio i za jednu veliku međunarodnu organizaciju ali ju je u jednom trenutku, kada je primijetio da njegova dobronamjerna i konstruktivna kritika ne nailazi na odjek kod njegovih naredbodavaca, napustio. Potom se odlučio o tomu napisati knjigu.

U Vašem dokumentarnom filmu se BiH i Kosovo definiraju kao protektorati. Njemački diplomat i bivši savjetnik kancelara Schroedera Michael Steiner, koji je prvih godina nakon rata radio za OHR u Sarajevu, rekao je da je najveća greška SAD-a i EU bila to što od BiH nisu napravili pravi protektorat nego jednu vrstu poluprotektorata i što su nacionalističkim strankama i strukturama dopustili da kratko nakon rata - u svoju korist - organiziraju prve slobodne izbore. Zbog čega Washington i njegovi saveznici u Bruxellesu nisu postupili kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata?

Prvo da kažem da potpuno dijelim mišljenje bivšeg zamjenika visokog predstavnika Steinera. Ta cijela igra s demokracijom direktno nakon rata, odnosno ponašanje kao da su u BiH postojale normalne pretpostavke za održavanje slobodnih izbora kakvi postoje u otvorenim, demokratskim društvima, bilo je pogrešno i dobrim dijelom neiskreno. Kada se zapitam zašto, onda to sebi mogu objasniti samo time da su problem Balkana što prije htjeli skinuti s vrata. Bilo bi puno bolje da je međunarodna zajednica bila nakon rata iskrena prema stanovništvu i da je rekla, imali ste užasan rat, sada nam je potrebno nekoliko godina da izgradimo nove strukture i da se najprije pobrinemo da ljudima krene nabolje. A kada ljudi osjete blagostanje, to je onda najbolja baza za izgradnju demokratskih institucija i tako je bilo i u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

U Vašem filmu se dramatično pokazuje kako ljudi napuštaju BiH i Kosovo, zbog nedostatka posla ali i zbog nacionalizma i nepostojanja pravne države i demokracije. Je li međunarodna zajednica propustila da se, kao što je učinila u Njemačkoj u procesu denacifikacije, pobrine za održivu konfrontaciju s prošlošću i zločinima počinjenim u tim zemljama?

Da i ne. S jedne strane je sa Haškim sudom oformljena međunarodna institucija, koja se pobrinula za pravno i kriminalističko sučeljavanje s prošlošću i događajima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. S druge strane su predstavnici međunarodne zajednice nakon rata postali kompanjoni lokalnih moćnika, na primjer u Republici Srpskoj, gdje su dopustili da nastane nacionalno definirani dio BiH. Onda su tamo smijenili nekoliko političara iz samog vrha, čime su zapravo ojačali nacionaliste. To je bio mač s dvije oštrice. Moramo iskreno priznati da međunarodna zajednica nije došla sa spremnim receptom za BiH i Kosovo, što je i razumljivo jer se nisu mogli pripremiti na situaciju koju prethodno nisu poznavali. Ono što uznemirava je da 21 godinu nakon rata u BiH i 17 godina nakon rata na Kosovu ta strategija nije promijenjena. Stiče se dojam da međunarodna zajednica i EU, usprkos svih spoznaja i svega što ne funkcionira, i dalje ustrajava na toj i takvoj politici.

U filmu kažete i da je utjecaj fundamentalističkog tumačenja islama porastao i da nije jasno tko ima veći utjecaj: EU ili Saudijska Arabija i Turska?

Ne upada samo u oči islamski fundamentalizam već u oči upada da su Saudijska Arabija i Erdoganova Turska jako aktivne i da rade na uvođenju političkog islama. Isto je tako točno da se na katoličko-hrvatskoj ali i na pravoslavno-srpskoj strani masovno grade crkve i mladim ljudima propovijeda koliko je važna vjera, ali ne kao spiritualni osjećaj nego kao sredstvo razgraničenja od onih koji nisu iste vjere. To nije specifično za razdoblje bivše Jugoslavije nego se odvija po modelu, prisutnom više od dva desetljeća i koji predstavlja odvraćanje od politike i sunovrat u ideologije.

Ima li izlaza?

Uvijek ima izlaza. Jedan od njih je da se novac na Balkanu ne dijeli kao do sada. Čudno je kako je malo mikro-kredita. Premalo se radi na razvoju i ulaganjima u poljoprivredu. Premalo se radi na tome da se pomogne poduzećima koja imaju izgleda na postojećem tržištu. Na svemu tome bi međunarodna zajednica sada i odmah morala početi raditi. Preduvjet je da priznaju da dosadašnji razvoj situacije nije bio dobar i da se to mora ispraviti.

Je li Njemačka vlada svjesna toga ali i eksplozivnosti sadašnje situacije u BiH i na Kosovu?

Bojim se da nije. Pojedincima, suradnicima njemačkih, europskih i uopće međunarodnih organizacija je to jasno. Ima i onih koji pokušavaju iskomunicirati tu temu. S druge strane stječe se dojam da su drugi opet ponosni na razvoj situacije u BiH. Meni su visoki djelatnici EU-a i međunarodne zajednice s različitih razina govorili da Dayton kao mirovni sporazum, koji je zaustavio rat ali koji sprječava svaki pozitivan razvoj u zemlji, postaje model za Siriju i Ukrajinu. Kada pomislim da bi poslijeratna Sirija mogla biti organizirana kao poslijeratna BiH, onda mi bude muka i žao jadnih Sirijaca.

Rüdiger Rossig je studirao balkanologiju i sociologiju na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. Od 1995. do 1998. je bio suradnik OSCE-a i UN-a u Zagrebu i Sarajevu a sada radi za berlinski list Tageszeitung. Rossig je zajedno sa Zoranom Solomunom napravio dokumentarni film "Bosna i Kosovo - zaboravljeni protektorati Evrope" koji će krajem mjeseca biti prikazan na francusko-njemačkom tv kanalu ARTE.