Bez kamenog ugljena se ne može

Iako će posljednji njemački rudnik kamenog ugljena prestati s radom 2018., Njemačka se u nastupajućim desetljećima neće moći odreći ovog fosilnog goriva. S obzirom na to da  će 2022. i posljednje nuklearne elektrane biti stavljene izvan pogona a udio obnovljivih energija u proizvodnji struje je samo 31 posto, ugljen će ostati važan energent.

On će biti osiguravan uvozom, i to velike količine – 55 milijuna tona godišnje, kako to objašnjava Franz-Josef Wodopia, šef Udruge uvoznika uglja: „Dvije trećine te količine će biti potrebno elektranama, a jedna trećina industriji čelika. Nešto malo će otići i za potrebe grijanja".

Eksploatacija ugljena prestaje

U jeku odustajanja od eksploatacije kamenog ugljena, količina te rude iskopana u Njemačkoj 2016. iznosila je još samo 3,8 milijuna tona. Bez ugljena iz uvoza, potrebe u ovoj zemlji ne bi ni izdaleka bile zadovoljene. Najveći dio ugljena uvezenog 2015. je upotrjebljeno za proizvodnju struje.

Proteklih godina je ugljen u Njemačku stizao uglavnom iz Kine i Južnoafričke Republike. To se promijenilo, jer Kina i sama mora uvoziti oko 200 milijuna tona godišnje. Sada su, kako kaže Wodopia, glavni partneri „Rusija s 15 i Kolumbija s 10 milijuna tona", a tome treba dodati i šest milijuna tona iz SAD-a.

Najveća količina ugljena za proizvodnju koksa potječe iz Rusije i SAD-a. Koks se koristi u industriji čelika, gdje sagorijeva u visokim pećima. Za to sam kameni ugljen nije podesan jer se prilikom njegovog sagorijevanja oslobađa previše fosfora i čađe, što kvari kvalitetu čelika.

Obnovljive energije nisu dovoljne

Obim svjetske trgovine ugljenom je prošle godine iznosio oko 1,1 milijarde tona. A Udruga uvoznika ugljena je uvjerena u to da ugljen u prvoj polovini našeg stoljeća neće tek tako biti zaboravljen – pa ni u Njemačkoj.

Do sada je udio obnovljivih energija u proizvodnji struje iznosio nešto više od 30 posto. Trenutno se ne može reći kojoj mjeri bi se taj obim mogao povećati. Šef uvoznika ugljena Wodopia smatra „da će u nastupajućim desetljećima potreba za ugljenom biti prisutna. "Namjerno to kažem tako neodređeno jer je vrlo teško procijeniti kako će izgledati energetskopolitičke odluke. Hoćemo li dobiti dalekovode koji sprovode struju sa sjevera na jug Njemačke? Hoće li se možda pojaviti neko jeftino rješenje za skladištenje koje sada ne poznajemo?" Na ta pitanja još nema konkretnih odgovora.

Cijene ugljena rastu

Udio ugljena u proizvodnji struje je 40 posto: 23 posto otpada na drveni, a 17 posto sto na kameni ugljen. Wodopia zaključuje da će odustajanje od nuklearne energije donijeti određeno stabiliziranje potrošnje ugljena, jer obnovljive energije ne mogu da zamijeniti nuklearnu energiju.

Ali, ovisnost od uvoza znači i da će na međunarodnom tržištu vjerojatno skočiti cijena ugljena. Tako je bilo prošle godine. Čim se potražnja povećala, cijene su drastično porasle: sredinom 2016. tona uvoznog ugljena je koštala oko 50 eura. Ali, krajem godine je već iznosila 100 eura, kaže Wodopia: „A ugljen za proizvodnju koksa je poskupio tri do četiri puta, već prema kvaliteti". Taj ugljen je koštao više od 250 dolara po toni.

Željezare ne mogu bez koksa

Uvoznici mogu najviše zaraditi na ugljenu za koks. U doglednoj budućnosti će u industriji čelika svakako biti pouzdanih kupaca. Njemački čelik u svijetu uživa veliki ugled. Zato će željezare sigurno naručivati velike količine. I pored prelaska na druge izvore energije, jedno je jasno: ugljen će ostati važan i kada se njegova eksploatacija u Njemačkoj potpuno ugasi.