Berlinski proces: deset godina između nade i razočaranja

Aleksandra Tomanić je direktorica Europskog fonda za Balkan, regionalne zaklade sa sjedištem u Beogradu. Kada organizira neki sastanak u susjednoj Bosni i Hercegovini, mora pažljivo razmisliti o tome da li može pozvati i sudionike iz Kosova. Za njih je put kompliciran i dugotrajan, jer najprije moraju putovati u Skopje, kako bi dobili vizu za BiH. Isto vrijedi i za sudionike iz BiH koji žele doći na Kosovo.

„Pritom je prije dvije godine u Berlinu bilo dogovoreno da se ukine vizni režim između Bosne i Hercegovine i Kosova“, žali se Tomanić. Doista, u studenom 2022. šefovi vlada šest zemalja Zapadnog Balkana – Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Srbije – potpisali su tri sporazuma kojima se međusobno priznaju osobni dokumenti, sveučilišne diplome i neke profesionalne kvalifikacije. Ipak, do danas nije došlo do njihove potpune primjene. „To nije jedino neispunjeno obećanje Berlinskog procesa“, dodaje Tomanić.

Nada za Zapadni Balkan

Berlinski proces pokrenut je 2014. na inicijativu tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Prije toga je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker najavio „pauzu u proširenju". Kako bi podržala šest zemalja Zapadnog Balkana u njihovom približavanju Uniji, Merkel je u ljeto 2014. pozvala njihove vlade na konferenciju u Berlinu.

Sudionici su bili predstavnici šest balkanskih zemalja i deset „država domaćina": Njemačka, Austrija, Italija, Grčka, Poljska, Bugarska, Slovenija, Velika Britanija, Hrvatska i Francuska. Sudjelovale su i institucije EU-a, međunarodne financijske institucije, kao i predstavnici civilnog društva, mladi i kompanije iz regije. Prvobitno je planirano da Berlinski proces traje samo četiri godine, ali sada se osvrćemo na njegovu desetogodišnju povijest.

Od 2014. godine, godišnji samiti održavani su u različitim europskim gradovima: Beč, London, Pariz, Trst, Poznan, Sofija, Berlin i posljednji u Tirani. Zemlje domaćini su svake godine dodavale nove prioritete, što je dovelo do pojave novih ministarskih konferencija i tema. Tako se sada održavaju godišnje konferencije o ekonomskoj suradnji, razmjeni mladih, sigurnosti, digitalizaciji, zelenoj energiji, poljoprivredi, kao i konferencije o pitanjima Roma i rodne ravnopravnosti.

Održavanje EU-perspektive

Deseti sastanak ponovno se održava u Berlinu – i traje zapravo već nekoliko tjedana. Od lipnja 2024. na različitim forumima i razinama raspravljano je o tim i drugim temama. Samitom šefova država i vlada, 14. listopada 2024. na koji je pozvao kancelar Olaf Scholz, završit će se ovogodišnji sastanci.

Bodo Weber, stručnjak za Balkan koji živi u Berlinu, vidi pozitivne efekte procesa: „Redoviti sastanci šefova država i vlada, kao i ministara, postali su normalna pojava", kaže on u intervjuu za DW. To je, prema njemu, doprinijelo očuvanju EU-perspektive zemalja Zapadnog Balkana. Ipak, kako dodaje, Berlinski proces nije trajno stabilizirao regionalne odnose. „Srbija, koja ne priznaje Kosovo, i dalje vodi agresivnu regionalnu politiku utemeljenu na konceptu 'srpskog sveta'", tvrdi Weber.

Taj nacionalistički koncept, koji promovira predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ima cilj ujediniti Srbe u različitim zemljama Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Takve težnje destabiliziraju regiju.

Kritički pogled unazad

Aleksandra Tomanić također kritizira: „Deset godina nakon utemeljenja, Berlinski proces i dalje djeluje vrlo improvizirano". Iako postoji mnogo formata i sastanaka, kaže, konkretni rezultati izostaju, a mnogi dogovoreni sporazumi nisu provedeni. „Slično kao kod proširenja EU-a, najveći neuspjeh ostaje politička dimenzija suradnje, koja je zanemarena", ocjenjuje Tomanić.

Osim toga, mnogi problemi se prešućuju u okviru Berlinskog procesa kako bi se postigli kompromisi. „U Srbiji se demokratske strukture i dalje urušavaju, a predsjednik Vučić koristi sukobe kako bi ojačao svoju političku kontrolu“, dodaje Tomanić. Vučić ne dozvoljava ulazak kritičarima režima iz drugih zemalja i oslabio je medije i slobodu izražavanja, kaže ona. Razočarana je što se o tome šuti u okviru Berlinskog procesa. „Najvažnije je da se napravi još jedna zajednička fotografija koja djeluje kao uspjeh".

Primjeri regionalne suradnje

Ipak, postoje i uspješni primjeri: osim postupnog ukidanja roaming tarifa za internet i telefonske pozive između zemalja Zapadnog Balkana, i program za suradnju mladih (RYCO) jedan je od uzornih projekata Berlinskog procesa. Taj program je do sada okupio 31.000 mladih iz regije.

Europska unija je također dodijelila 30 milijardi eura Zapadnom Balkanu kroz Program za ekonomski razvoj i investicije, od čega je 16 milijardi eura već uloženo u projekte infrastrukture, energije i digitalizacije. Međutim, sporazumi o mobilnosti, koji su trebali potaknuti ekonomsku povezanost, uglavnom su propali.

Neriješeni sukob između Srbije i Kosova i dalje blokira ključne napretke u regionalnoj suradnji.

Sporazum o slobodnoj trgovini CEFTA

Povodom desetogodišnjice, planira se potpisivanje novog sporazuma CEFTA – regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini, koji bi trebao ojačati veze zemalja Zapadnog Balkana s unutarnjim tržištem EU-a.

Kosovo bi pritom po prvi put trebalo biti priznato kao neovisna država, a ne kao protektorat UN-a.

Neposredno uoči samita, kosovski premijer Albin Kurti je popustio pod pritiskom njemačkog izaslanika za Balkan Manuela Sarrazina i ukinuo blokadu za srpsku robu, koja je bila na snazi od lipnja 2023. Njegova vlada tvrdi da je na taj način pokušala zaustaviti šverc oružja iz Srbije na Kosovo.

Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock je na pripremnom sastanku šefica i šefova diplomacije ocijenila da je to „povijesni korak" za regiju. Ipak, smanjila je očekivanja: „Papir je jedno, a djela su drugo. Ali, prema djelima svakog dana procjenjujemo sve partnere ovog procesa", objasnila je.

Baerbock je potvrdila volju EU-a da primi šest zemalja Zapadnog Balkana. Zemlje-članice Unije su, kaže, jedinstvene u stavu da ne žele sive zone u Europi koje bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao smatrati svojim područjem utjecaja. „Mi smatramo da je pridruživanje zemalja Zapadnog Balkana geopolitička nužnost. Za nas vaše zemlje nisu sive zone. Za nas ste partneri – Europljanke i Europljani kao i mi. I želimo da što prije postanete dio Europske unije".

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku