Bejrut – grad za dobar provod

Mohamed, Joan i Jad zajedno sjede na klupi u noćnom klubu, puše i fotografiraju s digitalnim foto aparatom. Klub BO18 je jedno od mjesta koje okuplja mnoge mlade - i ne samo Libanonce

“Glazba je super! Najbolja progresivna glazba, koja se može čuti!“

„I ja dolazim radi muzike. Nezaboravna je. Ovdje sam provela najbolje trenutke u mom životu!“

„Inače živim u Kanadi i ovaj klub je najsličniji onome, na što sam tamo navikao. Ovdje u Libanone nema baš puno klubova, koji rade cijelu noć.“

Klubovi su na svjetskom glasu

Jedan je sat. Gradska četvrt Karantina se nalazi u industrijskoj zoni na sjeveru Bejruta. U to vrijeme na ulicama nema žive duše. Ispod parkirališta, neposredno uz autoput se nalazi BO18. Nijedan znak ne otkriva kako je tamo popularni klub. Ako se ne gleda pažljivo, lako se može proći pokraj njega. Željezne stube vode u podzemlje. Kako noć prolazi, klub se sve više puni. Neki stoje za šankom, dok drugi sjede. BO18 je poznat po čitavom svijetu. Na ljestvici najboljih barova na svijetu se nalazi pri samome vrhu. Publika je dobro izmiješana: domaći, dijaspora ili posjetitelji iz inozemstva. Ulaz od desetak eura je za mnoge prihvatljiv. Sve goste veže ljubav prema tehno glazbi.

Gunther Sabbagh je glavni DJ. Živio je neko vrijeme u Švicarskoj i Francuskoj. No, već tri godine radi ovdje: „Puštamo underground glazbu. Nije svačiji ukus i nije ju lako 'probaviti'. Treba vremena da se naviknete. Englezi je nazivaju inteligentnom glazbom. To je mješavina tehna, progresive i minimale, neka vrsta europskog zvuka, ne američkog. Nije hip-hop, malo se pjeva. Polako počinjemo, onda ubrzamo na nekih 130 beatova po minuti. To nije prebrzo. Svatko može do pet sati plesati uz to, ako želi naravno.“

Za Gunthera Sabbagha je BO18 neka vrsta institucije. Kao mladić je bio stalna mušterija. Klub je znatno utjecao na njegov glazbeni ukus. U to vrijeme je klub bio jedan od prvih, koji su na Bliskom istoku puštali elektronsku glazbu. Početkom 90-ih se klub nalazio u drugom djelu grada. Nakon što je 1998. preseljen u Karantinu, počela je njegova internacionalna karijera.

Hezbolah i kafići

Sasvim drugačija glazba se pušta u "Il Ponte“ klubu: pjesme popularne libanonske pop pjevačice Fairuz ili arapski pop. Lokal se nalazi u južnom djelu Bejruta. Njegovo otvorenje prije četiri godine je bila mala senzacija, jer se radi o gradskoj četvrti koju kontrolira „Božja stranka“. Do tada tamo uopće nisu postojali moderni kafići, u kojima se mladi muškarci i žene sastaju u ugodnoj atmosferi - a nekakvi klubovi se nisu mogli niti zamisliti. Veoma brzo je za ovim kafićem uslijedilo otvaranje drugih, sličnih njemu. U „Il Ponteu“ se služi espresso, latte machiato, sokovi i bezalkoholno pivo. Nargila i pristup internetu su također na meniju. Cijene su nešto niže nego u drugim četvrtima.

S gornjeg kata se vidi autoput. U kutu sjedi grupa studenata. Neke žene nose marame, neke ne. 20-godišnji Ahmad al-Hassan redovno dolazi u „Il Ponte“: „Tu se nalazim s prijateljima, zabavljamo se i pušimo nargilu. Dolazim nakon faksa. Tako se malo odmorim od studija i od atmosfere kod kuće.“

Ahmad i njegovi prijatelji žive u gusto naseljenoj četvrti, u kojoj žive razni društveni slojevi. Mnogi žive u skromnim uvjetima. Za mladost su kafići u kvartu dobrodošla prilika da se malo povuku. Bez roditeljskog nadzora se nalaze s prijateljima te stupaju u kontakte s drugim spolom. Ali u kafićima vrijede stroga pravila. Nassar Nassar, zaposlenik u „Il Ponteu“ kaže: „Ako ne pređemo granicu, nemamo problema. Nikoga ne smeta da se tu nalaze muškarci i žene. Važno je da ne točimo alkohol. Iza ugla je Mujama, glavna dvorana Hezbolaha i velika džamija. Kod nas u južnim kvartovima je alkohol apsolutno zabranjen. Nije da Hezbolah predstavlja neki zakon, ali ljudi se drže vjere i ne bi to prihvatili“.

Autor: Mona Naggar/ M.Jeličić

Odg. ur.: A. Šubić