Balkanizacija Europe

Jednog dana u veljači 1992. u živopisnom nizozemskom gradiću Maastrichtu Europska zajednica je preimenovana u Europsku uniju. Taj savez država je za zapadne zemlje koje su ga osnovale već četvrt stoljeća samorazumljiva uspješna priča. No, potiskivanje tamne strane tog uspjeha upravo ugrožava njegovu održivost. Možda nitko i nije bio u stanju da u godinama poslije Maastrichta odmah shvati kakve su greške Europskoj uniji stavljene još u kolijevku. Međutim, ako one budu ignorirane, to bi moglo dovesti do kraja Unije.

Jedan od prastarih grijeha EU-a je bila nesposobnost da pravilno procijeni jugoslavensku krizu, da preventivno djeluje i spriječi rat ili da izvrši ozbiljan mirotvoran utjecaj poslije izbijanja sukoba. Upravo je Europska zajednica u vrijeme raspada južnoslavenske države – a to je bilo vrijeme rođenja EU-a –

bila nedosljedna u zastupanju proklamiranih vrijednosti.

Politički patuljak

Ujedinjena Njemačka nije u Maastricht donijela kao miraz samo svoju ekonomsku silu već i povijesno uvjetovanu slabost. Naime, u vrijeme Hladnog rata Zapadna Njemačka je bila i gospodarski div i politički patuljak. Ta osobina se u Maastrichtu prenijela i na Europsku uniju. Za ovih dvadeset i pet godina patuljak nije ni malo porastao. Potpuno su zakazale i povremene terapije sa sigurnosnim i vanjskopolitičkim hormonima rasta. Recimo, još uvijek ne postoji dosljedna vanjskopolitička linija na Balkanu. A takozvani Zapadni Balkan, prepušten sebi, periodično se vraća svojim tribalnim korijenima.

Unutra podijeljena, prema vani slaba

Na unutarnjem planu Europskoj uniji nedostaje sposobnost postizanja konsenzusa. Tvrd stav Njemačke u svjetskoj financijskoj krizi kao i velikodušnost Berlina za vrijeme izbjegličke krize možda jesu proizvod trenutne njemačke financijske i humanitarne logike. Ali njemačka dosljednost u toj logici djeluje na očuvanje mira u kući kao trajni toksin. Toksičnost se mogla razviti jer su oba stava došla na kraju, a ne na početku lošeg razvoja događaja. Na primjer, prilikom prijema Grčke u eurozonu zapadne zemlje su Ateni glatko progledale kroz prste. Isto se dogodilo prilikom prijema Bugarske, Rumunjske i Hrvatske u Europsku uniju. Dublinski sporazum po kojem izbjeglice mogu zatražiti azil samo u zemlji u koju su prvi put kročili na tlo Europske unije godinama je štitio Njemačku preopteretivši sredozemne zemlje. Tvrdoglavo ignoriranje te činjenice napravilo je od Mediterana masovnu grobnicu, a od sirijske tragedije – europsku izbjegličku dramu.

Američka sklonost primjeni vojne sile nije uvijek bila u interesu Europske unije. Ta logika nije donijela samo seriju intervencija čije posljedice su bile nezamisliva razaranja i slom cijelih država u europskom susjedstvu već i opadanje solidarnosti unutar Unije. Izgleda da solidarnost sa slabijim državama i izbjeglicama postaje „staromodna“. Posljedično smo dobili Brexit u Londonu, Kaczynskog u Varšavi, Orbana u Budimpešti. Putin, Erdogan i Trump ante portas – što baš i ne olakšava cijelu stvar.

Pred raspadom?

Aktualno stanje Europske unije sve više podsjeća na Jugoslaviju uoči raspada. Ako se katastrofa u bivšoj Titovoj državi može lapidarno svesti na jednu formulu, onda ona glasi: Permanentna redukcija jugoslavenskog društva na navodne zajednice podrijetla u kombinaciji s ekonomskom krizom. Političke i ekonomske proturječnosti su se preko noći vulgarno etnizirale. Tada je to u očima zapadnih promatrača izgledalo kao atavizam, odstupanje od glavne struje povijesnog napretka. Nažalost, 25 godina poslije svega mora se konstatirati da je raspad Jugoslavije označio početak, a ne kraj jednog kobnog trenda.

Neoliberalne elite su izgleda potpuno podcijenile strah ljudi i u zapadnim društvima da ne završe na gubitničkoj strani. Sada je nacionalizam postao dio mainstreama i u ponekoj zapadnoj prijestolnici. U Beču je to skoro dovelo do ustoličavanja šovinista. Pred nama su i neizvjesni izbori u Nizozemskoj i Francuskoj. Pri tome je karakteristično da su zapadne sile koje su pobijedile naciste razvile manje vitalna društvena antitijela protiv moderno prerušenih fašistoidnih ideologija nego zemlja u kojoj je to zlo prvobitno nastalo. 

Što sada?

Ustvari, spasonosna formula je jednostavna: Trebalo bi da se zemlje koje čine Uniju udruže u složnu zajednicu vrijednosti i tako dosljedno nastupe prema okruženju. A i da prakticiraju stvarnu solidarnost unutar Unije. I to iz spoznaje da je bolje na vrijeme ulagati nego poslije intervenirati. Na dužu stazu su troškovi sigurno manji, naravno, ako se u prevenciju uloži što više i to bez oklijevanja.

Nije presudno hoće li EU oživjeti svoj propali ustav ili napraviti neku vrstu generalnog popravka da bi došla na viši nivo – EU 4.0. Ili da li će zemlje koje čine jezgru Unije iskoračiti, prije ostalih, u smjeru iskrenog udruživanja.

EU mora dostići stvarnu solidarnost, financijsku održivost za sve članice i osposobiti se da zaista složno djeluje, inače će – propasti. Vremena je sve manje.