Intervju s Wolfgangom Höpkenom

DW: Gospodine Höpken, je li u bivšoj Jugoslaviji uopće postojalo istinsko suočavanje s prošlošću?

Wolfgang Höpken: U bivšoj Jugoslaviji je postojala jedna vrlo vitalna i živa interpretacija Drugog svjetskog rata, jer na onome što se zbivalo tijekom tog rata je počivao mit o osnivanju socijalističke Jugoslavije. Međutim, bila je to vrlo sužena, jednostrana i iskrivljena slika rata koja je predstavljana isključivo iz perspektive pobjednika, prikazana na partizansko-narativni način. Stoga su, bez sumnje, u toj interpretaciji izostali važni aspekti povijesti Drugog svjetskog rata. To se ne može nazvati istinskim suočavanjem sa onim što se zbivalo tokom tog rata.

DW: Koji su to aspekti koji su namjerno izostavljeni iz povijesnih udžbenika i diskusija u bivšoj Jugoslaviji?

Problem predstavljanja povijesti u bivšoj Jugoslaviji je taj što je ona bila samo sužena slika, isječak onoga što se zbivalo. Ona je samo glorificirala ulogu partizana, kao jedine snage koja je oslobodila zemlju. U principu, u toj slici nije bilo ništa pogrešno. Partizani su bez sumnje bili ti koji su se na dosljedan način suprotstavili okupatoru. Za mnoge ljude su borba i djelovanje partizana doista predstavljali spas i zaštitu od nasilja okupatora i drugih snaga.

Međutim, u Jugoslaviji je Drugi svjetski rat imao još jednu dimenziju, točnije rečeno druge dimenzije koje su izostavljene. Činjenica je da taj rat nije bio samo rat između partizana i okupatora, nego i građanski rat između naroda Jugoslavije. Bio je to rat u kojem nije postojalo samo nasilje okupatora, nasilje ustaša i četnika, nego i nasilje partizana. I upravo to mnoštvo aspekata, to mnoštvo osobnih iskustava ljudi, s njim se u bivšoj Jugoslaviji nije suočilo na pravi način.

DW: Postoji ipak utisak da se nakon II svjetskog rata donekle svjesno izbjegavala ta međunacionalna dimenzija sukoba.

Nakon Drugog svjetskog rata su postojale pravne, ali i metode koje ne spadaju u domenu pravne države, a s kojima su se partizani obračunavali s bivšim ustašama ili četnicima koji su vršili ratne zločine.

Bili su to pokušaji da se suočavanju s prošlošću da jedna sudska dimenzija. Ipak, bio je to često i čin osvete nad političkim neistomišljenicima. Nije to bilo suočavanje s ratnim zločinima kakvo očekujemo od pravne države, nego pravda po mjeri pobjednika u ratu.

Suočavanjem sa zločinima društvo postaje imuno na zloupotrebe povijesti

DW: Zbog čega je za jedno društvo važno da se taj proces suočavanja s prošlošću provede na pravi način?

Više je razloga za to. Najvažniji je da je jedno društvo sposobno za budućnost samo ako se na kritičan način suoči sa svojom prošlošću. Takvo društvo mora ljudima ponuditi povijesni identitet koji se temelji na kritičnom suočavanju sa samim sobom. Osim toga, upravo u bivšoj Jugoslaviji se tijekom krize devedesetih godina prošlog stoljeća pokazalo da je tema Drugog svjetskog rata bila tema uz čiju pomoć su se ljudi mobilizirali za novi rat. Teme koje su bile u vezi s tim ratom su bukvalno “prokuhale” tijekom osamdesetih. Sjećate se sigurno tih “publicističkih borbi” između hrvatske javnosti i povjesničara s jedne te javnosti i povjesničara u Srbiji s druge strane, oko stvari koje su se ticale, recimo, Jasenovca.

Drugi svjetski rat je tako postao tema uz pomoć koje se vršila mobilizacija ljudi u aktualnom međuetničkom konfliktu. To je bilo moguće samo zato što se kod mnogih stvorio utisak da je taj Drugi svjetski rat u stvari bio drugačiji nego što je to predstavljala socijalistička Jugoslavija. Kritičko suočavanje s prošlošću je u stvari potrebno kako bi jedno društvo postalo imuno na zloupotrebu povijesti.

DW: Može li se reći da je nesuočavanje s poviješću Drugog svjetskog rata jedan od uzroka ratova u bivšoj Jugoslaviji?

Zloupotreba povijesti bio je instrument uz čiju pomoć su se ljudi mobilizirali za nešto. Sigurno je da nesuočavanje s prošlošću nije bio uzrok raspada Jugoslavije. Međutim, taj vakuum koji je nastao zbog neobrađene povijesti dao je nacionalističkim akterima "prostor za napad" i manevarski prostor da povijest iskoriste za svoje nacionalističke interese. Način na koji se prilazilo povijesti u socijalističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata nije doveo do imunizacije ljudi na njezinu zloupotrebu.

Pomak u hrvatskim udžbenicima povijesti

DW: Danas imamo Haški sud, imamo procese za ratne zločine koji se vode u zemljama regije. Odvija li se taj proces danas bolje?

Uza sve kritike koje postoje na račun Haškog suda, uza sva proturječja koja postoje, vjerujem da je to izuzetno važan i ogroman doprinos suočavanju s prošlošću i sa zločinima. Mislim da je važno da se to odvija pred jednom međunarodnom institucijom i ne samo zbog toga ću, uza sve kritike koje postoje, uvijek biti među onima koji uzimaju Haški sud u zaštitu.

Ovakva vrst međunarodno-pravne obrade zločina imala je sigurno odjeka i u zemljama bivše Jugoslavije. Iako se to dogodilo prilično kasno, uz razna proturječja, pokrenuto je pravno suočavanje sa zločinima. Na kraju krajeva, čak i u samoj Srbiji je bilo nekoliko procesa koji su okončani izricanjem presuda. Tako je Haški sud doista inicirao i pravno suočavanje s prošlošću u zemljama regije. Problem je što u dijelovima društva, pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj, još ne postoji svijest o potrebi da se doista provedu ti procesi. Tu se na djelovanje Haškog suda gleda kao na neko miješanje izvana, kao stigmatizacija vlastitog naroda, a ne kao proces koji vodi civilizacijskom efektu.

DW: Čini se da mnogi još uvijek razmišljaju po principu: mi smo žrtve, a svi drugi su počinitelji zločina.

To je stav koji je još uvijek raširen, nema empatije prema tuđim žrtvama niti ima suočavanja s vlastitim zločinima. Ipak, rekao bih i da stvari nisu tako crne. Postoje naznake da se u dijelovima društva stvari mijenjaju. Na primjer, kada usporedite udžbenike u Hrvatskoj danas s udžbenicima s početka devedesetih, vidjet ćete da se stvari sada promatraju s mnogo više aspekata. Hrvatska je imala i političara poput Stipe Mesića koji je stalno u javnosti zastupao stav: da, moramo se suočiti sa zločinima koji su počinjeni u naše ime. Postoje i razne prekogranične civilne inicijative u kojima se zajednički podsjeća na žrtve što je doprinos pomirenju. Podsjećam i na susret dvojice predsjednika, Josipovića i Tadića u Vukovaru. To je ambivalentna slika. Ipak, većina stanovništva još uvijek ne vidi potrebu suočavanja s vlastitom ulogom počinitelja zločina.

Kritično suočavanje s vlastitim zločinima jača svako društvo

Što je Njemačka naučila iz svog suočavanja s prošlošću?

Pomalo sam suzdržan u navođenju Njemačke kao primjer. Ni u Njemačkoj to nije bilo lako. Ova zemlja je, za početak, bila u potpuno drugačijoj situaciji nakon Drugog svjetskog rata. U doba fašizma su počinjeni nevjerojatni i užasni zločini. Zemlja je 1945. godine bila ne samo vojno pobijeđena i razorena nego je i moralno bila na koljenima. Stoga su pritisak i potreba da se suoči sa zločinima bili puno veći.

Ali, i u slučaju Njemačke je to bio vrlo dug proces. Bio je to proces koji je na pravi način krenuo tek tijekom 60-tih, 70-tih godina prošlog stoljeća i potom je nastavljen. U prvim desetljećima nakon rata nije bilo istinskog suočavanja s prošlošću i s njemačkim zločinima, slično stanju u nekim državama bivše Jugoslavije. Danas su stvari takve da je većina političara i društva svjesna da Njemačka snosi odgovornost za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata.

Ono što je posebno važno je da upravo to priznanje krivice nije razorilo identitet ove države i identitet ovog društva, nego ga je, naprotiv, samo ojačalo. To je ono o čemu bi, sagledavajući primjer Njemačke, trebala razmisliti društva nastala na području bivše Jugoslavije. Kritično suočavanje a vlastitim zločinima neće naštetiti identitetu nekog društva, nego će ga samo ojačati.

Dr. Wolfgang Höpken je profesor povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu u Leipzigu. Istovremeno je direktor Instituta Georga Eckesa za proučavanje udžbenika u svijetu. Drži predavanja na sveučilištima u Hamburgu, Oldenburgu, Baselu i Braunschweigu. Kao gostujući profesor boravio je i na više sveučilišta u SAD-u. Autor je knjige "Suočavanje s prošlošću na području bivše Jugoslavije".