Auto-prijevoznici na teškim mukama

Prije svega su na rub katastrofe dospijeli usamljeni kamionaši-poduzetnici, oni dakle koji samo s jednim vozilom služe samo jednoj tvrtki. Ne samo da su preuzeli rizik vlastite bolesti, nego nije rijedak slučaj da su se čak radovali kada im je poduzeće za koje prevoze teret, ponudilo dugoročne ugovore uz zajamčenu cijenu prijevoza. Jer to je onda značilo da mogu kupiti vozilo na kredit i plaćati održavanje kamiona. Ali u međuvremenu je i cijena dizela došla do 1,56 eura - i sa fiksnim prihodom se čitava financijska konstrukcija srušila kao kula od karata.

Sve protiv kamionaša: nafta, cestarine, parkirališne pristojbe...

Izgleda kao da se sve urotilo protiv kamionaša: ne samo da je nafta sve skuplja, nego Berlin planira povećanje cestarina za kamione, sa 13,5 na 16,3 centi po kilometru. To znači da bi u prosječnom korištenju, samo za cestarinu značilo povećanje troškova od 9 i pol tisuća eura godišnje. Niti to nije kraj poskupljenjima. Udruženje vlasnika benzinskih stanica na auto-cestama već od sljedeće godine planira uvesti pristojbu za parkiranje za kamione - i to nipošto beznačajnu: trebala bi biti oko 10 do 15 eura za noć. Vlasnici stanica se žale kako uređivanje samo jednog parkirališnog mjesta za kamione košta 25 tisuća eura i kako rijetko koji kamionaš potroši i centa na stanici dok je tamo parkiran. Veäina ih kuha i jede što su donijeli sa sobom. Rezultat jest da za sobom ostave samo smeće čiji odvoz mjesečno vlasnika stanice košta i do 4 i pol tisuće eura.

Povrh toga, tu su i "pravi" razbojnici

Da li će doista doći do naplate parkirališne pristojbe, još nije posve izvjesno. U prvom redu se žale gradovi uz auto-ceste jer je jasno da će mnogi kamionaši tamo parkirati "na divlje". Isto tako, obzirom da kamionaši moraju dokazati mirovanje, izvjesno je da će nastati neizdržive gužve i na odmaralištima uz autocestu. Dodajmo ovome kako takva "štednja" može i skupo koštati: prema statistici International Road Transport Union (IRU) i International Transport Forum (ITF), svaki šesti vozač je u proteklih pet godina bio žrtva razbojstva. Svaki treći od njih je bio i fizički napadnut. U oko 60% slučajeva, cilj pljačke bio je teret ali u ostalim prepadima, napadači su se prije svega okomili na novčanik samog vozača. Doduše, najopasnije je u inozemstvu i to u Rumunjskoj sa 5,03 napada na milijun transportiranih tona, slijede je Mađarska, Poljska i Rusija.

Što bi bilo kada bi auto-ceste opustjele?

Ali već i najava kako bi cijena barela nafte mogla lako skočiti i na 200 dolara je dovoljna briga prijevoznicima. Za sada se malo koji prijevoznik usuđuje od poduzeća za kojeg radi, tražiti povećanje cijena usluge jer je i konkurencija žestoka. U Njemačkoj postoji 51 tisuća špeditera i čak ako ih 3 tisuće ode u stečaj, svoje usluge su njemačkim tvrtkama spremni ponuditi i prijevoznici iz Europskog susjedstva. Da li će se takva trka moći nastaviti u beskraj - veliko je pitanje. Kod 200 dolara za barel bi već čitav proizvodni proces mogao doći u opasnost. Jer, malo koji koncern još ima svoj vozni park i malo koja tvornica ima skladište spomena vrijednih dimenzija. Čitava proizvodnja je najčešće koncipirana dostavom sirovina "Just in Time" - točno na vrijeme i na dan, ponekad u sat montaže - i to sa tuđim kamionima, dakle unajmljenog poduzeća. Ako bi se zaredali bankroti špeditera, to bi značilo lančanu reakciju u čitavom nizu sektora.

Kamionaši imaju razloga za loš san

Prvi će naravno stradati kamionaši - i toga su itekako svjesni i sami. Još jedna slikovita statistika: oko 800 tisuća nesreća kamiona na godinu se mogu svesti na umor vozača. 1400 nesreća završi i sa smrtnim posljedicama. List "Medical Tribune" je ispitao 400 profesionalnih vozača i utvrdio da svaki četvrti od njih boluje od teških smetnji u spavanju, takozvanog zastoja disanja. Rezultat jest sličan kao kada netko spava i manje od 5 sati na noć: dakle kroničan umor i za vrijeme dana kada je lako moguće da zaspu u vožnji. Samo šest postotaka profesionalnih vozača kamiona uspije mirno odspavati osam sati svakog dana.