Atentat na Hitlera: ljudi koji su branili ljudskost

Proces protiv atentatora pred zloglasnim Narodnim sudom nacional-socijalista bio je farsa prvog reda. Predsjednik suda Roland Freisler ima osobnu Hilterovu naredbu da zavjerenicima skine glave, ali da im uz život oduzme i svako dostojanstvo.

Među četvoricom ljudi koji su na optuženičku klupu sjeli 7. i 8. kolovoza 1944. nalazio se i jedan od najmlađih zavjerenika protiv Führera – Friedrich Karl Klausing. Predsjednik suda Freisler nikako nije mogao razumjeti činjenicu da je Klausing upravo zbog dostojanstva i krenuo u opasnu zavjeru protiv Hitlera.

Sudbine nepoznatih

Klausing je jedan od čak 2.000 ljudi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u pobuni. Njih 200 je vrlo brzo nakon neuspješnog atentata bilo pogubljeno, među njima veliki broj uglednih časnika i političara. U akcijama koje slijede, gotovo 5.000 pripadnika Pokreta otpora bilo je likvidirano. Međutim, o Klausingu i stotinama drugih zavjerenika malo se zna. Javnost danas pobunu često vezuje samo uz pukovnika Klausa von Stauffenberga, koji je unio eksploziv u Hitlerovu Vučju jamu, jedno od komandno sklonište Hitlera kod Rastenburga u današnjoj Poljskoj.

Fotografija do sada malo poznatog Klauzinga sada se nalazi na koricama knjige "Staufenbergovi suputnici – sudbina nepoznatih zavjerenika". "Ova fotografija ilustrira napore zavjerenika, ali i njihovu društvenu usamljenost. To svakako nije fotografija heroja", kaže koautorica Antje Vollmer. Ova teologinja i publicistkinja 11 godina bila je kao članica stranke Zelenih potpredsjednica Bundestaga. Zajedno s novinarom Lars-Broderom Kailom ispričala je sudbine deset nepoznatih zavjerenika, među njima i Friedricha Karla Klausinga. „Njemu je bilo posebno teško jer dolazi iz porodice uvjerenih nacional-socijalista i od toga se morao distancirati“, kaže Vollmer.

Moglo je i uspjeti…

Kail priča o nezahvalnom položaju mreže zavjerenika: „Atentatori su znali da su u manjini, da će ih državni udar ostaviti na vjetrometini. Znali su da većina njihovih sunarodnjaka neće pozdraviti taj potez.“ Unatoč tome, Hitlerovi neistomišljenici kroz cijelu zemlju razgranali su mrežu sastavljenu od vojnika i civila. Nije se radilo samo o ubojstvu jednog tiranina, nego o promjeni čitave paradigme. „Postojali su čak planovi za civilnu prelaznu vladu“, dodaje Kail.

Onda je došao 20. srpanj 1944. Nije to ni izbliza bio neki junački ili bezglavi juriš ustanika, već dobro osmišljena akcija. Autori nove knjige poslije obimnih istraživanja tvrde – čitav plan o promjeni režima je mogao i uspjeti, ali pod uvjetom da je Hitler toga dana bio ubijen. No diktator bio je samo blago ranjen nakon detonacije eksploziva koji je Stauffenberg postavio ispod stola za kojim su Hitler i vojni vrh razmatrali nastavak rata.

Danas se atentat podcjenjuje

Posljednjih decenija se sve češće čuje mišljenje da su „srpanjski zavjerenici“ loše planirali i amaterski izveli atentat. „To nije točno“, kategorična je Antje Vollmer. „Bitno je shvatiti da u tom trenutku još samo oko 200 ljudi uopće ima pristup Hitleru. Diktator je postao vrlo nepovjerljiv.“ Autorica smatra da se danas plan za svrgavanje nacista podcjenjuje iako je to bila najozbiljnija akcija s realnim šansama da se zemlja i svijet oslobode Hitlera i njegovih suradnika.

Knjiga o malo poznatim zavjerenicima najprije je trebalo nositi naslov „Deset pravednika“ – taj radni naslov podsjeća na starozavjetnu priču o Abrahamu koji je pokušao spasiti Sodomu i Gomoru od uništenja. Bog je obećao da neće uništiti gradove ako se u njima nađe makar deset pravednika, ali Abraham njih niti toliko nije mogao pronaći. „Radni naslov je trebao ilustrirati da su zavjerenici protiv Hitlera bili samo kap u moru suradnika i simpatizera režima“, objašnjava Antje Vollmer.

Ona dodaje da bi današnja generacija morala prepoznati žrtvu tih ljudi koji su prihvatili sve posljedice za sebe i svoje porodice kako bi srušili diktaturu. „To su bili ljudi koji su branili ljudskost, koji su ustali za svoja uvjerenja iako je uspjeh bio nesiguran“, zaključuje ona.