Arhivi tajnih službi: neugodno komunisticko naslijede
14. siječnja 2004U svim bivšim komunistickim državama tajne su službe bile jedno od glavnih uporišta režima. One su štitile vlastodršce prije svega od takozvanih "unutarnjih neprijatelja", odnosno od oporbe. U tu su svrhu uhodile kriticare režima i organizirale ciljane provokacije te o svemu tome uredno stvarale dokumentaciju. Nju su pak naslijedile nove demokratske vlasti. Svaka od njih tog se neugodnog naslijeda pokušala riješiti na svoj nacin.
Prvi postkomunisticki predsjednik države ili vlade u Bugarskoj mogao se zvati Petar Beron. No, 1990. godine izašla je na vidjelo suradnja tog karizmatickog oporbenog vode s bugarskom komunistickom tajnom službom, nakon cega je vrlo brzo utonuo u politicki zaborav. Od tada se u Bugarskoj pokušava obraditi, objaviti i savladati naslijede komunistickih tajnih službi.
S istim su se problemom nakon demokratskih promjena susrele i druge zemlje u tranziciji. Na nacelno pitanje što uopce zapoceti s arhivima tajnih službi stizali su oprecni odgovori. Jer, cak su i mnogi nekadašnji disidenti upozoravali na nepredvidive posljedice i mogucnost otvoranja sezone "lova na vještice".
Kod pitanja kome bi trebao biti omogucen pristup zloglasnim arhivima, vecina novih demokratskih vlada bila je mišljenja da bi smisao njihovog otvaranja trebalo prvenstveno biti prikupljanje dokaza u sudskim postupcima protiv onih koji su zloupotrebaljavali svoju vlast u nekadašnjem režimu. No, rezultati tih dobrih namjera uglavnom su više nego skromni. Tako je u Ceškoj od bezbrojnih slucajeva koje su pokrenuli novi sudski organi do sada pravomocno riješeno samo njih 20-ak.
Uvid u dokumentaciju takoder je omogucen i samim žrtvama špijuniranja. No, i tu je izostala ocekivana masovnost. U Ceškoj se godišnje javlja svega par stotina interesenata. Predstavnik praškog Ureda za istraživanje i dokumentiranje komunistickih zlocina Jan Srb pojašnjava zašto: "Ljudi su razocarani jer tamo nisu puno doznali. Svi osobni podaci su izbrisani. To znaci da se, primjerice, ne može doznati tko ih je konkretno špijunirao."
Zanimanje za vlastite dokumente ni u Poljskoj nije preveliko. Od, kako se procjenjuje, 200 tisuca žrtava komunistickog režima do sada je uvid u svoj dosije zatražilo samo njih 13 tisuca. Ali zato je trostruko veci broj znanstvenika i novinara koji istražuju i obraduju poljske arhive. Razlog za slabo zanimanje žrtava režima za vlastite spise direktorica poljskog Instituta nacionalnog sjecanja Bernadetta Gronek vidi u relativno kasnom otvaranju arhiva: "Kada smo 2001. godine mogli poceti obradivati prve zahtijeve žrtava, do tada je vec prošlo deset godina od politickih promjena. U tom se razdoblju mnogo toga dogodilo. Emocije su se slegle, a vecina ljudi zabavljena je svakodnevnim problemima. Osim toga, svako malo su se pojavljivale glasine da se te spise zloupotrebljava u politicke svrhe, da ih se krivotvorilo ili cak uništilo. Zato su mnogi vrlo sumnjicavi i svoju prošlost radije ne žele obradivati pomocu tih dosjea."
Naravno, dio svojih spisa tajne su službe uspjele uništiti prije promjene vlasti. Najvece su štete pretrpjeli arhivi Stasija, tajne službe bivše Istocne Njemacke.
Omogucavanje uvida u arhive u pojedinim zemljama otežavale su i same nove vlade. Dobar primjer za to je Rusija. Oprezno otvaranje arhiva za vrijeme Borisa Jeljcina naglo je okoncano dolaskom na vlast bivšeg KGB-ovca Vladimira Putina, koji je škakljivu dokomentaciju jednostavno proglasio državnom tajnom. I sadašnja bugarska vlada cini sve kako bi otežala pristup nezgodnim arhivima. Nekadašnji voditelj raspuštenog Ureda za arhive tajnih službi Metodi Andreev tvrdi: "Nije tajna da je ova vlada mogla doci na vlast samo uz potporu sumnjivih osoba i skupina. Ova vlada i danas rehabilitira bivše visoke dužnosnike komunisticke službe državne sigurnosti i ponovo ih zapošljava. Zadnji skandal te vrste bilo je imenovanje bivšeg šefa tajne službe generala Briga Asparuhova na dužnost premijerovog savjetnika za sigurnost." Kada su 2003. godine objavljena imena oko 75 tisuca suradnika ceških tajnih službi, zanimanje javnosti nije bilo preveliko iz jednog drugog razloga: jedan bivši kriticar režima ta je imena vec 1990. godine objavio u internetu. Taj bi korak uskoro mogao poslužiti kao primjer i rumunjskim oporbenjacima. Rumunjska je svoje arhive otvorila kao posljednja u nizu država u tranziciji, tek u proljece 2000. godine. A sada, nakon skoro cetiri godine pune skandala zbog otežavanja uvida u spise i nestanka dijelova arhiva, rumunjski povjesnicar Marius Oprea odlucio se zajedno s još nekoliko svojih kolega na poduzimanje slijedeceg koraka: "U meduvremenu smo prikupili više od tisucu imena koja smo doznali od ljudi koji su mogli pogledati svoje spise. Mi cemo ta imena objaviti. Ako politika namjerno onemogucava djelovanje jedne državne institucije poput Ureda za otvaranje arhiva tajnih službi, onda civilno društvo mora nešto poduzeti bez obzira na rizike."