Arapsko proljeće zaobišlo sveučilišta

Jedna šaka stisnuta i u zraku, u drugoj ruci diploma. Slike mladih gnjevnih akademičara kako prosvjeduju na trgovima u Kairu i Tunisu početkom prošle godine obišle su svijet. Bijes mladih koji su usprkos dobroj naobrazbi bez posla, srušio je režime za koje se očekivalo da će se održavati još desetljećima. Mladi i dobro obrazovani i na ulici, to je očito formula za rušenje diktatura.

Promašena obrazovna politika

No uz frustraciju zbog siromaštva u arapskom svijetu dolazi još jedna, dalekosežnija komponenta. U još uvijek konzervativnim društvima je ozbiljnija veza ili brak te osnivanje obitelji bez stalnih i sigurnih prihoda nemoguće i neprihvatljivo. Stoga ni ne čudi bijes mladih akademičara: za svoje nezavidno stanje i više od godine dana nakon revolucionarnih previranja optužuju između ostalog i totalno promašenu obrazovnu i gospodarsku politiku u arapskim zemljama. Pritom su upravo posljednjih godina velike svote u arapskim zemljama investirane u obrazovanje, broj apsolvenata visokih škola raste munjevitom brzinom.

Ni gospodarstvu nije išlo loše. Posljednjih desetak godina arapska gospodarstva bilježila su značajan rast. No vladama ovih zemalja nije pošlo za rukom stvoriti radna mjesta za visokoobrazovane. Najbolji primjer za tu promašenu politiku je Tunis. Iako je gospodarstvo ove zemlje posljednjih desetak godina raslo natprosječnom brzinom, taj raste se može zahvaliti isključivo tekstilnoj industriji i turizmu. No to su grane u kojima za visokoobrazovane mlade ljude nema previše posla. Uz to treba dodati centralno vođenu gospodarsku politiku koja pogoduje korupciji i stvaranju birokracije. Sve to sprečava otvaranje novih radnih mjesta od strane ulagača i poduzetnika u uslužnom sektoru.

Učenje napamet umjesto razmišljanja

Vlade su doduše u vrijeme gospodarskog uzleta ulagale u školstvo ali, kao što se sad pokazuje, ta ulaganje nisu urodila plodom. Stručnjakinja za pitanje obrazovanja Sabah Safi već godinama upozorava na pogrešnu obrazovnu politiku arapskih zemalja. Kao primjer ova znanstvenica sa Sveučilišta u Džedi u Saudijskoj Arabiji navodi slabe rezultate kadrova obrazovanih na arapskim sveučilištima. "Broj patenata koji su prijavljeni u arapskim zemljama je u međunarodnoj usporedbi zastrašujuće nizak", kaže Safi. Dok je Južna Koreja posljednjih godina prijavila preko 16.000 patenata u isto vrijeme u svim arapskim zemljama zajedno nije prijavljeno ni 1.000.

Kao razlog ovakvom stanju Safi navodi potpuno zastarjeli visokoškolski sustav arapskih zemalja. Slobodno razmišljanje i kreativnost nemaju izgleda pred filozofijom učenja napamet na kojoj nastavno osoblje još uvijek inzistira. "Ovakva zastarjela metodika vodi tomu da apsolventima na arapskim sveučilištima nedostaju kompetencije koje su toliko važne u međunarodnoj usporedbi", rekla je Safi nedavno na državnoj saudijskoj televiziji.

Unatoč velikim uspjesima pri opismenjavanju arapske države su propustile reformirati školski sustav i obrazovanje uskladiti s potrebama gospodarstva. No situacija nešto drugačije nego u mnogim europskim zemljama. U arapskom svijetu je naime na prvom mjestu prirodne i inženjerske znanosti tako da liječnika i inženjera ima mnogo više od stvarnih potreba. Zato državnim službama i uslužnom sektoru nedostaje sociologa, novinara i politologa.

Proljeće nije zahvatilo škole i fakultete

Takva obrazovna politika se sveti upravo u ovim povijesnim trenucima. Jer upravo sada su arapskim zemljama više nego ikada potrebni apsolventi društvenih i humanističkih znanosti za formiranje državnih struktura poput političkih stranaka, medija ili sindikata, dakle svih onih elemenata bez kojih nema funkcioniranje civilnog demokratskog društva. Za izlazak iz pasivne uloge potrošača na globalnom planu arapskim zemljama je prije svega potreban ulazak demokratskih pravila i samoopredjeljivanja na sveučilištima. No upravo na ovom važnom planu sveučilišta od sjeverne Afrike pa do Arapskog poluotoka kaskaju za idejama "Arapskog proljeća". Razlozi tomu, prema mišljenju Sonje Hegasy s berlinskog Centra za moderni orijent, leži u okoštalim društvenim strukturama. "Velik je problem da pravo glasa studenata i učenika unatoč društvenim promjenama stari establišment blokira svim sredstvima", zaključuje Hegasy. Pritom se ni ustanove pod stranom kontrolom duboko ukorijenjene u tradiciju. Tako i Njemačko sveučilište u Kairu studentima koji se žele organizirati prijeti sankcijama.